Značaj bloga u životu pojedinca/pojedinke

Nešto utanjili ovi moji postovi u zadnje vrijeme? Šta mogu, nema se kad. Evo jednog mozgativnog tekstića, da se iskupim.

Blog ima raznoraznih funkcija i tehnološki je prilično napredovao od svojih početaka tamo negdje ’94. Ali nedvojbeno je da je sve počelo u vidu online-dnevnika. Zašto neki ljudi žele da drugi ljudi čitaju njihov dnevnik, zašto žele dijeliti svoju intimu s neznancima, to je psihološka mozgolomka u koju ne namjeravam ulaziti.

Zanima me funkcija bloga kao suhoparnog dnevnika tipa: “Dragi dnevniče, danas sam uradio to, to i to…”. Dakle, samo nabrajanje događaja, bez previše primisli ili komentara, tj. zadiranja u tok svijesti autora. Čisto, hladno, matematičko-logičko vođenje evidencije o utrošenom vremenu.

Ipak, nužna je sitna digresija. Nedvojbeno je da ljudi dobiju motiv više raditi bilo šta kad postoji “feedback” od nekog trećeg lica koje sve to prati. Kakva god da je kritika (pozitivna ili negativna), znači da je to nešto što radimo dovoljno dobro i zanimljivo da je neko treći to vidio/pročitao i odvojio koji trenutak da nam, u slučaju bloga, ostavi komentar. Konkretno, mislim na sebe: koliko sam samo puta počeo pisati dnevnik u ovom ili onom razdoblju, ali nikad to nije potrajalo duže od nekih mjesec-dva. Nikad nisam bio dosljedan. A evo ima već pola godine kako se vrtim oko ovog bloga. Istina, ni ovdje nisam Bog-zna-kako dosljedan (zato se i zove Not A Blog), ali uvijek se vratim. Ne dvojim ni trenutka da to ima veze sa komentarima. Naravno da mi je bitno šta ljudi misle o onome što sam odlučio napisati (time i u neku ruku objaviti svijetu), ali neuporedivo mi više znači da je to neko uopće pročitao, pa čak i odvojio vremena da taj moj uradak i prokomentira. Dakle, blog ne bi bio blog bez komentara. Ne mislim ovdje na tehničko rješenje opcije feedbacka (to može imati i svaka osobna web stranica), već kultura ostavljanja komentara: kad pročitaš nečiji blog, od tebe se očekuje da ostaviš komentar… Ukratko: da nije komentara, ne bi bilo ni bloga. Bar kad sam ja u pitanju; ne bi bilo ni ove relativne (ne)dosljednosti u pisanju, pa tako ni ovaj nazovi online-dnevnik ne bi odigrao ulogu koja mu se već sad, nakon nekih 6 mjeseci postojanja, može pripisati.

Da se vratim izvornom toku misli: koliko ti se puta učinilo da vrijeme naprosto tratiš na sve strane i da bi se ono moglo znatno bolje iskoristiti? Koliko god dug život bio u očima mladih, kad poslušam starije, shvatim da nije. Pogotovo kad se osvrnem i shvatim kako vrijeme juri kraj mene. Uplašim se da neracionalno trošim život. To je zasigurno istina, svi neracionalno trošimo Bogom dano vrijeme. Pitanje je samo: koliko neracionalno?

Tu uskače dnevnik, ili u ovom slučaju kvazi online dnevnik, tj. blog. Pogledam malo starije postove i shvatim da sam usprkos svom osjećaju traćenja vremena ipak uradio toliko toga (naravno, ne piše se sve na blog). I onda mi bude lakše… Eto, to je za mene značaj bloga.

Pogledajte i ovo:

• Subscribe to Comments
• Kako mi je ukralo tekst
• Špijuni su među nama – third-party tracking skriven u WordPress pluginu
• bhBlog v2.0 – dileme oko procjene kvalitete blogova domaće blogosfere, drugi pokušaj
• CopyPaste’s Podcast – Ep25 – bhBlog