Život u zemlji seljaka

O vas sve troje koji ovaj blog pratite dovoljno dugo, često & redovno da se sjećate moje rubrike Monday rant te željno i nestrpljivo očekujete neki tekst koji bi se mogao svrstati u tu kategoriji; došli ste na svoje. Neka pljuvanje otpočne.

Rat vam je prokleta rabota. Poginuli, raseljeni, unesrećeni, raja u samom belaju. Kad je toliko pojedinaca nadrapalo, nekako matematički-logično onda da su i veće zajednice ljudi, tipa gradovi, bar jednako nadrapali. Kad neko od mojih rasutih diljem plave svemirske loptice koju od milja zovemo Svijet navrati do šehera kaže da ga ne može prepoznat. S jedne strane logično, pamte kakav je grad bio ’90. ili ’91. – od tad je prošlo dobrih dvadesetak godina, normalno da se grad promijenio. Bilo bi nelogično da nije, je l’ da? Al’ nije to ono na šta oni misle, znam ja. Misle na ljude. Hodaju ulicom, nikog ne znaju. Nije da ja koji živim ovdje puno radno vrijeme srećem nešto puno više ljudi na ulici nego oni, al’ znam na šta misle. Kad pričaju prisjećajući se nekog događaja iz predratnog razdoblja koji im se urezao u sjećanje, pričaju kako su ispred neke pekare cugali uz vruće kifle s Hasibom, onim malim Dragom i Kenanom. Priča obično završava sa obaveznim uzdahom i referatom tipa: Hasib je zaginuo negdje na Žuči ’93., Drago je u Australiji, radi na baušteli negdje oko Perta, javi se još ponekad, a Kenana naš’o prije koji mjesec na fejzbuku, kaže da je u Njemačkoj, oženio se Švabicom i ima s njom dvoje djece, žive u nekom gradiću kod Kelna. Vjerujem da su i vama poznate ovakve priče, nostalgična prisjećanja nekih boljih, u svakom slučaju drukčijih dana, kad je ‘raja’ i porodica još bila na okupu. Rođak vani tad je još bio rijetkost, danas je svakodnevica. Al’ rasula se raja, porodica. Neki pod zemlju, što zbog prirodnog toka stvari (tzv. umiranje), što zbog neprirodnih razloga (tzv. zagibanje). Kako god, demografska slika grada se jako izmijenila u ovih 20ak godina.

U jednu ruku, to je skroz normalno. Al’ kad tu normalnost pojačate ratom par stotinjaka puta, dobijete dobrano drugačiji grad. Nemam namjeru ulaziti u raspravu koliko  je pritom izmijenjena nacionalna struktura stanovništva u Sarajevu i slično, za takve stvari potražite neki drugi blog, ja se nemam namjeru zamarati politikanstvom. Ali činjenice su činjenice, a one govore kako OGROMAN broj Sarajlija više ne živi u svom gradu. Navrate katkad kao turisti i to je sve. Al’ grad je open pun ljudi, svaki dan vidim gužve na ulicama. Ne možeš hodat čaršijom koliko ima svijeta, nemoguće da su sve turisti (zadnjih dana po Sarajevu potonji hodaju uglavnom u izviđačkim uniformama). Ne viđam baš puno praznih stanova koje je lako prepoznati po strašno prljavim prozorima tako da je unutra valjda permanentni polumrak i smrači se već iza 3 i usred ljeta. Odnekud su ti ljudi morali doći.

Otkud drugo nego sa sela…

Nemam ja ništa protiv seljaka, da se odmah razumijemo. Žao mi je tih ljudi koje je nešto natjeralo da napuste svoje domove i otisnu se u nepoznato. Kad malo pogledate knjige istorije, vidjet ćete da u ratu selo vazda nagrabusi, u gradu je mnogo sigurnije. Ni ovaj zadnji rat nije bio ništa drugačiji, ljudi su bježali u gradove radi sigurnosti. I onda su tu ostajali. Obzirom da je Sarajevo najveći grad u zemlji, najviše ljudi je pobjeglo ovamo, skroz logično.

Al’ grad ne čine zgrade ni ulice, čine ga ljudi. Sarajlije se razbježaše kud koji, a umjesto njih sarajevske zgrade i ulice zaposješe neki drugi ljudi. Nije ni čudo da kad naši ‘turisti’ dođu u posjet grad jedva da i prepoznaju. Ne gledaju oni u zgrade i ulice, gledaju ljude. I vide slabo šta poznato. Kažu da se promijenio duh grada, neka opća atmosfera koja se osjeti u zraku. Ja to volim zvati bilo, ritam grada i kad ga potražiš dobro se osjeti na svakom koraku. Nisam dovoljno star da se sjećam kakav je ritam Sarajevo imalo krajem osamdesetih. Sad ću malo bogohulit i dirnut o ono što u raji vrijedi za svetinju pa reći da mi se baš nešto puno i ne sviđa i ono čega se sjećam. Ljudi imaju običaj pamtit uglavnom dobre stvari, a one ružne brzo zaboravljaju, idealiziraju tako prošlost – otud valjda tolika fama o ritmu Sarajava prije 20-25 godina. Da je bilo fora – jeste. Ali toliko koliko se priča, brate, garant nije.

Stari kažu da je tako bilo i nakon prošlog rata, sjatili se seljaci u grad koji je porastao preko noći. Valjda je i tad bilo, kao što je bilo i godina odmah nakon ovog rata, koza i ovaca po tramvajima i zvonaca stada pod prozorom dok pastir vodi na ispašu. U park, usred grada. Klanja kurbana na ulicama, bacanja smeća kroz prozor u park umjesto u kontejner. Svega je bilo i prije. I nana u dimijama koje se kad je lijep dan nacale na kariranoj dekici na ono malo trave pred haustorom i mahalaju kao da su na kakvoj livadu u svom selu.

Al’ sve to prođe, seljaci se kultiviraju i postaju građani. Ona prva genracija koja još pamti svoju avliju i česmu pred kućom nikad se valjda skroz ni ne prilagodi (nane i dede se ne mogu ni počet prilagođavat, oni se vrate u svoje selo, da tamo umru u svom, selo zajedno s njima jer se od mlađih slabo ko vratio, svi ostali u gradu). Ali njihova djeca  i djeca njihove djece su novi građani. Sve do nekog novog rata kad se takvi novi građani raspu širom svijeta, a umjesto njih dođu neki novi seljaci i onda opet sve ukrug.

Šta ćete, tako to ide, istorija se ponavlja. Grad živi dalje, mijenja se zajedno sa svojim stanovnicima. Al’ znate kako se kaže: ‘Možeš istjerat’ seljaka iz sela, al’ ne i selo iz seljaka’. Onaj proces urbanizacije novopečenog stanovništva, na žalost, i ne ide baš kako hitro. U nekim slučajevima se nikad i ne završi. Bacanja smeća kroz prozor, koza u tramvaju i tako toga, srećom više (baš) i nema, ali nekih sitnih stvari, buraz, e toga ima kol’ko oćeš. Pogotovo kad je (seljački) mentalitet u pitanju. O naglasku više nekom drugom prilikom.

Prije par godina Slovenci su na Stupu otvorili dva velika tržna centra, Merkur i Tuš, jedan do drugog. Kad su već tako zgodno dobrosusjedski montirani dijele OGROMNU zajedničku podzemnu garažu iz koje se vrlo lako može doći i do jednog i do drugog (pokretne stepenice?). Idem tamo nekidan, baš pravo vrelo bilo, bar plus milijardu u hladu. Djeca peku kukuruze na asfaltu, šta da vam pričam. Dođem pred Merkur, ono džumbus. Gužva, buraz, ne mo’š proć’. Sve se nadžidžalo auto do auta na prolaz do garaže, pa još ukrcavaju u njih iz kolica, moraš dobro pazit da kog ne udariš, i još važnije, da si pritom auto ne izgrebeš. Elem, nekako se provučem u garažu pored bordo golfa dvice koja se pravo ono papanski nacalila na ulaz (znate ono kad se neko parkira ukoso samo zato jer mu mrsko fino narihtat auto kako Bog zapovijeda?), spustim se dole i imam šta vidjet. PRAZNO! Možda par desetaka auta u ogromnoj pećini od garaže (vrlo prijatno dole poslije pakla na površini), a može ih stat bar HILJADU (bar se tako čini, je l’). Upita se čovjek šta nije u redu, da ne kradu možda? Jok ba, ima video nadzor, pa i da ukradu auto, kud će s njim, ne mogu ga u džep, moraju kroz ono malo okno od izlaza izać, tamo ima kamera, ne može mašit auto koji izlazi iz garaže i onog koji ga vozi (onda prije da će krast negdje gdje nema nadzora, recimo PRED tržnim centrom?). Al’ auti se oped drže na vrelcu, da se gazda kad se vrati iz kupovine malo kuha u njemu i bogara ljeto i vrućine. Ne kužim, u čemu je fol?

I onda se sjetim mentaliteta koji vlada. Mora se parkirat tik do pred vrata. Nije bitno što 20-30 metara dalje ima parking mjesta k’o u priču, na površini predviđenoj za parkiranje, jok, mora se parkirat auto pred haustor, na trotoar. Ne d’o Bog da trebaju hitna ili vatrogasci proć’, ni kolica za bebe se ne mogu između šklopocija provuć’, pa ih mame moraju ulicom kraj jurećih kamiona vozat. Seljak je to, šta on zna šta je to parking, ili, ne daj Bože, podzemna garaža. Vidi on ulaz, vidi komadić prostora gdje može hrđom nagrizeni teget passat karavan ostavit i odmah uleće. Što drugi ne mogu proć’, šta to njega briga. Neće dugo, eto ga za sat-dva…

A tek Ferhadija (za nas starosjedioce, Miskinova, al’ ko da svijet danas zna ko je Vaso Miskin Crni – iskreno, nisam znao ni ja dok nisam zaguglao, al’ sam bar čuo) – lafo pješačka zona – centar centara glavnog grada, iliti metropole (kako gordo zvuči, bez pokrića na žalost) – al’ ‘udarna’ lokacija u svakom slučaju. Od stolova kafića ne možeš hodat (da ne govorimo o onima koji se ‘pozdravljaju’ po pola sata nasred ulice i pritom je zakrče (pa ti sad računaj koliko je prostora ostavljeno za pješake), al’ ne bi se makli nema tih para, pa moraš između stolova preskakat). Dok nisam pokušao kroz vrevu proć’ Ferhadijom mislio sam da je pješačka zona namijenjena za, pa, pješačenje, kako joj ime kaže. Jok, kod nas je to za sjednje i ispijanje kafa. Glavno je da se sjedi na udarnom mjestu, da se vidi i bude viđen. Isto one nane na dekici pred haustorom i oni papci što parkiraju pred vratima, seljak – seljak.

Znate šta je najbolje kod BBI centra? Onaj trg ispred; napokon se i Sarajevo dočepalo nešto većeg slobodnog prostora gdje se ljudi mogu okupljat’. Al’ džaba, i to su počeli zatrpavat stolovima kafića. Vrhunac je kafić ispred Cinema Citya. Inače gotivim Cinema City, al’ taj kafić mi, onako iskreno, ide na živce. Ne znam koliko poznajete ove sarajevske novotarije tipa BBI centar i Cinema City, elem, ispred kina imaju neki k’o stubovi k’o nešto, na kojima su posteri filmova koji se prikazuju. Možeš fino prići i vidjeti poster filma, vidjet ko je režiser, ko glumi i tako to. E ne možeš! Nasadili su kafić pred te stubove da ne možeš vidjet šta se prikazuje. I kako sad da vidim šta bih mogao pogledat u kinu kad prolazim tuda?! Meni recimo, baš merak gledat na posterima šta se prikazuje. I sad mi to taj kafić oduze, ma nema tih para da bih tamo kafu popio, ma ni pod razno. Ni da me Anđa Đoli tamo na kafu zovne ne bih joj došao. Eh da, ima i jedna ploča sa vremenima prikazivanja pojedinih filmova. Naravno, ispred nje je montiran frižider sa sladoledom, tako da ni to ne možeš vidjet. Sve samo da bi se moglo sjest i kafenisat na jednom od prometnijih mjesta u gradu.

Zašto je to tako? Zbilja ne znam i ne razumijem. Moji su migrirali sa sela prije 4-5 generacija, možda mi zato idu na živce ovakve stvari. Just sayin’…

P.S. Pravi Monday rant, j ‘l da? :)

Pogledajte i ovo:

• Kako PR vlada svijetom
• Krivo je more…
• Špijuni su među nama – third-party tracking skriven u WordPress pluginu
• Facebook Notes RSS Import fail
• FireSheep i Session Hijacking – kad ti ovce spale farmu