Zašto mrzim decembre…
Kao i svake godine u ovo vrijeme, došlo je vrijeme za decembarsko podvlačenje linija, pravljenje završnih računa, smišljanje novogodišnjih obećanja sebi i drugima, darivanje i tako… A ja sve osim posljednjeg mrzim iz dna duše.
Istina, sad će sv. Nikola, pa Božić, pa Nova… Za sv. Nikolu nikad nisam dobio ništa više od čokolade, a to je za klince. Čokolade ionako ne gotivim baš. Božić, kapa dolje, pored religijskog značenja, ima i ono drugo, meni podjednako važno, a to je obiteljsko okupljanje. Tad smo svi doma, i spreme se neka posebna jela i pila, sve se zajednički ukrašava i dotjeruje i atmosfera je baš onako praznična, ali obiteljski praznična, baš kakvu volim. Još ako bude snijega, Božić zna biti baš lijep dan.
A onda dođe Nova… E Bože, što ja MRZIM Novu godinu. Nikad je nisam volio. Kao klinac sam bio dosta, pa recimo živ, i nikad me nisi mogao natjerat da spavam popodne, tako da bih se do večeri dobrano potrošio, i sve sam te Nove kao dijete – prespavao. Zbog toga Nove baš i nisam volio. A onda kad sam bio malo veće dijete, počeo je rat, a ja ostao u Sarajevu. Te Nove mi baš i nisu ostale u nekom sjećanju, uvijek sam bio sam, nikad nije bilo struje i sve što sam mogao je slušati neki stranjski radio na kom se ljudi tamo negdje baš dobro provode (to što artiljerci baš te noći budu orni i što samo čekaš kad ćete nešto strefit, to i ne računam). Onda sam počeo Nove ne voljet još više. A poslije rata život me natjerao da živim negdje drugdje, a Nove za izbjeglice/raseljena_lica i nisu baš kako vesele, nikad nemaš ni para za otić negdje, a i da skupiš para, nemaš šta obuć. I opet kod kuće, i opet mahom sam. Ipak, bilo je napretka: sad sam mogao gledati druge kako slave na TVu. I to je nešto, ali i ja sam porastao, a i očekivanja zajedno sam mnom, pa sam Nove počeo ne voljet jošjoš više. Sad ih već skroz nisam volio. I taman kad se život malo sredi na jednom mjestu, ja selim i nikad nisam dvije godine za redom na jednom mjestu. I Nove mi fakat teško padaju, nikad nisam imao vremena steći prijatelje s kojima bih mogao slaviti. I tako, malo tamo, malo vamo: opet sam se vratio u rodni grad, mrzeći Nove godine i decembre i svu tu gungulu, i svake godine jedva čekam da euforija prođe.
Istina, bilo je zbilja sjajnih Novih godina, tuluma kojih ću se još duuugo sjećat, ali su u debeloj manjini: za 23 godine života, pamtim 4 dobra dočeka (a od toga su jedan organizirali starci). Ako poživim još ovoliko, možda se statistika i popravi.
Eto, napredovao sam, mogu se i fino obuć i platit si doček negdje. Ali sve to me izuzetno nervira. Kao, Nova je dan kad se očekuje da budeš zdrav, moraš biti dobro raspoložen, šta će ljudi reć’ ako ne ne budeš viđen na nekom razvikanom mjestu. Koja je svrha dočeka Nove godine, za razliku od bilo kog drugog derneka? Sorry, meni fali spontanost u cijeloj priči.
Idu mi na živce sve te organizacije i glamur i šta ja znam (je li neko spomenuo ultra-super-ne_postoji_superlativ idiotske novogodišnje programe?), u svemu tome se jednostavno ne nalazim i ne osjećam prijatno. Za mene je Nova samo još jedan dernek, samo što u ponoć ima pauzu od pet minuta kad izljubiš sve ženske i po leđima potapšeš sve muške i kad ti ljudi koje si upoznao prije dva sata iskreno zažele puno zdravlja i para i čega sve ne. A možda se i šampanjac otvori. Ne vidim tu ama baš ništa posebno ni specijalno oko čega bi se trebala dizat tolika larma. Mislim, ipak, repriza dočeka?!?!
Onda sve te silne unaprijed propale organizacije s budžetom jednog odlaska u super-market na koji se poziva minumum 30ak ljudi od kojih 28 ne poznajem. Pola ih završi s “ako će on/ona doć’, na mene ne računaj”, a one ostale propadnu zato što pola ekipe otkaže 31.12. iza 6 popodne. Sve što treba su raja koja ne pravi belaj, klopa, cuga i cura s kojom mogu flertat cijelu noć. Naoko jednostavno, zar ne?
Pogledajte i ovo:
- Krivo je more…
- Život u zemlji seljaka
- Facebook Notes RSS Import fail
- Crk’o bojler
- CopyPaste’s Podcast – Ep24 – CP’s back!
