We're all made of stars
U jednom od prethodnih postova pisao sam o poremećaju prioriteta, o tome kako su danas bitnije one ‘prizemne’, materijalne stvari, ono što možemo imati sad i odmah. Nema u tome samom po sebi ništa loše, ne kaže se džaba bolje vrabac u ruci nego golub na grani, ali ne vidim napredak u stalnom hvatanju vrabaca. Vrapcem treba biti zadovoljan, ali golub je ono čemu treba težiti.
Imam jedno jednostavno pitanje za tebe, dragi čitaoče ovih redaka. Vrlo kratko i jednostavno: kad si zadnji put pogledao u zvijezde?
Danas kad kažeš da te zanima svemir, svemirska istraživanja, putovanja na Mjesec ili Mars, ekipa te gleda poprijeko. Ono, to nije cool, to nije in. Smiju ti se, govore: “Vidi budale, čuj svemir, o čemu on to”. Glavno je znat kakvu je nepodopštinu sad napravila Paris Hilton ili šta je ovaj ili ona obukla, gdje je to kupljeno i koliko je skupo bilo. Na one koji teže nečem višem, koji se ne žele zadovoljiti svakodnevicom, na njih se gleda kao na čudake. Valjda je tako uvijek bilo, ali valja se sjetiti da su uvijek čudaci ti koji mijenjaju svijet.
Stvar je u tome što neke stvari ni u kom slučaju ne bi smjele biti čudne. Zanimanje za istraživanje svemira, npr. Ne možemo se svi mi tehnološki osvješteniji zadovoljiti pričama o twitteru, facebooku, iPhoneu ili nekoj sličnoj tehnologiji koja jeste cool i zanimljiva, ali u posljednje vrijeme odaje utisak kao da je svrha sebi samoj. Neki od nas žele stvari koje imaju budućnost pred sobom i kada prođe prvotni hype, stvari koje same jesu budućnost.
Stvarno, kakvi smo mi to ljudi, u kakvom to svijetu živimo? Koliko često dignemo pogled od onoga što nam je pred nosom (use, nase i podase)? I zašto, pobogu, imamo predrasude prema onim čudacima koji s vremena na vrijeme doista malo i pogledaju svijet oko sebe?
Svemir, zvijezde, planete. Beskrajnost prostora i vječnost vremena, zašto nas to više ne uzbuđuje? Zašto nije zastupljeno u vijestima, u medijima? Zašto više nije moderno noću podići pogled ka nebu? Koliko nas zna u kojoj će mijeni biti mjesec noćas? Znamo li prepoznati Mars, Veneru, Jupiter? Gdje je Sjevernjača – pola nas nema pojma ni gdje je sjever, o zvijezdama da i ne govorim. Zašto ne znamo takve stvari? Ne znam, nagađam (nema direktnog utjecaja na svakodnevni život, znam, ali opet, lijepo je znati, a ne biti zatucani gradski krelci koji se izbezume kad pregori sijalica na banderi), pitam vas.
Muka mi je od razmišljanja o ovome. Ne znam za druge, ali ja znam u šta ću gledati večeras.
Pogledajte i ovo:
nije da ne gledam, a nije ni da cesto gledam :)
cesce ljeti nego zimi :D iz razumijemo realnih logicnih razloga ;))))
velikog i malog medonju obicno ganjam, a nekad se zalome i kola, eh da…
moram zbaviti kakvog instruktora za ostala sazvjezdja :D
Zvjezde sam gledao dok sam bio mali klinac. Nekad i prečesto! Pitao se šta je to gore, ima li nekoga iznad nas? Za nepovjerovati, čak sam se pitao da li cesta koja vodi prema obližnjoj planini ipak nije neka cesta kojom mogu doputovati do mjeseca! Dječijoj mašti nikada kraja. Sada kada znam svu tu “nauku” i objašnjenje svih tih “fenomena”, moram biti iskren, malo kada pogledam prema zvjezdama. Danas više gledam oblake i njihov slobodan let po nebeskim pronstranstvima… zašto? Jednostavno im zavidim kako putuju bez ikakvih granica. Sad su na jednom kraju a sad na drugom. Kada ćemo moći i mi, Bosanci i Hercegovci, slobodno putovati, bez viznog režima? Kao što bi Bob Dylan rekao “the answer my friend is blowing in the wind”. ;)