Web 2.0: Samo pošteno, pa ko koga prevari

Svjedoci smo opće poplave tzv. web 2.0 sadržaja na internetu. Primjeri web 2.0 ‘sajtova’ bili bi kojekakve socijalne mreže (dernek.ba, facebook…), wikipedia i drugi wikii, blogovi. U biti se sve svodi na oslanjanje na kreativnost i entuzijazam samih posjetitelja/korisnika.

Prije su stvari bile mnogo jednostavnije. Prvo neko ‘ko se razumije u to’ postavi site. Dakle, server, sav potreban software i tako to. Obično taj jadan neko sve to onda mora i održavat. Nakon njega dođe ‘komšijin mali što dobro crta’ i definira design. Prečesto to bude roza podloga i plave tufne za pospješit izgleda dobivanja napada epilepsije. Nakon klinca dođu kreativci koji zapravo taj site pune sadržajem koji će putem neta biti ponuđen krajnjem korisniku. Upravo je ovaj posljednji segment, sadržaj dakle, presudan. Posjetitelj će se na lijepoj stranici zadržati koji trenutak, nadiviti se i – otići. Sadržaj je ono što će ga vratiti i natjerati ga da dotični site stavi u folder sa zvjezdicom.

Pošto korisnici sami najbolje znaju što ih zanima, zašto onda ne bi sami kreirali sadržaj koji je toliko bitan, zapitao se neko pametan. Doista, zašto da ne? Elem, tako nastade famozni Web 2.0, koji bi trebao podcrtati novu genraciju web aplikacija (jer radi se o pravim pravcatim programima koji se izvode na serveru, a izlaz/ulaz se obavljaju kroz web browser). Glavna ‘caka’ je aplikaciju načiniti dovoljno intuitivnom i lakom za korištenje da je i neki informatički relativno nepismeni mogu koristiti s lakoćom. Blog je sjajan primjer. Šta je blog ako ne obična web stranica čiji sadržaj kreiramo na pojednostavljen način?

Uglavnom, kako to ide? Skupi se grupica ljudi, imaju ideju, imaju želju, imaju vrijeme, imaju znanje. I naprave novi web 2.0 site. Sjajno, pročuje se među rajom da je to dobro, i uskoro brude bruka korisnika. Uskoro srednoškolke počnu objavljivat svoje polu-gole slike i korisnici se počnu brojati u hordama. Ako izuzmemo vječiti problem novca, tj., u ovom slučaju, kako podmiriti troškove održavanja sistema za toliki broj korisnika, kamoli izvući kakav profit iz očito vrlo dobre ideje, ponovno se vraćamo na problem sadržaja.

Istina, ovaj put ga kreiraju sami korisnici. Pošto sve rade sami, nema garancije. Koristi na vlastitu odgovornost. Koliko su ponuđene informacije tačne? Zamislite se u situaciji da pišete bitan izvještaj za šefa. Čemu biste više vjerovali, Wikipedii, ili dobroj-staroj pairnoj Britanici? Get d pikćr… Al’ dobro, tako nešto je samo po sebi prirodno, i više se ne očekuje. Problem su zlonamjerni korisnici koji sabotiraju inače vrlo dobar rad i enorman uložen trud drugih koji altruistički troše svoje vrijeme za dobrobit zajednice (opet primjer Wikipedia). Vandalizam je vjerojatno u čovjekovoj prirodi, tako da se takvim stvarima i inače treba nadati na svakom koraku (čak i kad je enciklopedija u pitanju).

Bottomline: buzzwordi su wiki, blog, social-networking, open-source, open-content, file-sharing, peer-production, mass-colaboration. Izgleda da ćemo se furati na sve to još dogledno vrijeme. Stariji će se sjetiti .com propasti kraje devedesetih. Baš me zanima koliko će web 2.0 potrajati…

No, šta je sa poslovnim aspektom cijele priče? E, ovdje se radi o sjajnoj zamisli. Korisnici sami rade, grade i obogaćuju tuđe vlasništvo, a sve to potom još i plate. Makar gledanjem iritantnih reklama, ali plate. Dakle, genijalan primjer ‘lezi ljebu da te jedem’. Ko se sjetio, može se nadat Nobelovoj nagradi, svi su izgledi.

Pogledajte i ovo:

• Facebook Notes RSS Import fail
• Migracija sa Blogger.ba
• Špijuni su među nama – third-party tracking skriven u WordPress pluginu
• Kako napraviti vlastite Internet novine?
• CopyPaste’s Podcast – Ep24 – CP’s back!