Vikend dvojac

Ovaj vikend odlučio sam poraditi na vlastitom kulturnom uzdizanju. Malo drame, malo književnosti, koliko se uz radni vikend može strpati u dva dana. U prijevodu, jedan pravi pravcati Monday rant (mada je danas utorak).

Jebo ih rat ih jebo

Sramota me priznati, ne sjećam se kad sam zadnji put bio u pozorištu. Mislim, u pozorištu na predstavi. Vjerovatno prije 10ak godina, u srednjoj, tad su nas profesori znali odvući. Otad sam u kulturnu ustanovu pozorišnog tipa zalutavao uglavnom slučajno. I onda me rodica pozvala u pozorište u subotu. Nisam imao pojma šta ćemo gledat, ispostavilo se da je na repertoaru Sarajevska Pozorišna Tragedija. O predstavi nisam znao mnogo, a ne znam ni sad ako ćemo pravo. Nemam pojma ni ko je redatelj, ni scenarist, a od glumaca sam prepoznao jedino onog Seksana. A predstava… Generalan dojam je: nije toliko loša koliko mi se nije svidjela.

Šta ja znam, meni je bezze. Ne sviđa mi se tematika. Citirat ću sebe samog: “Jebo ih rat ih jebo”. Kao da nema drugih tema o kojima se može štagod reći, osim rata, nacionalizma, beskrajnog prežvakavanje scena ‘ko je počeo rat’. Prilično apstraktna ‘radnja’ početka predstave u drugom dijelu se konktretizirala u svojevrsnu mainstream banalizaciju rata i ratnih dešavanja u BiH kakvoj smo i inače izloženi. Puno predugih monologa koje je teško pratiti, puno lutanja u nepotrebno duge i repetitivne video ulomke. Niđe veze, nad dobrim dijelom predstave sam se pitao šta je pisac htio reći. Ni mnogo konkretniji drugi dio mi nije puno bolje legao, rat i to. Ne znam, možda neko ko ovdje nije proveo razdoblje ’92.-’95. na sve skupa drukčije gleda, ali za mene je ovo jedna velika banalizacija, pokušaj sagledavanja izuzetno kompleksnog događaja iz svega par uglova. Čak mi ni tragičnost iz naslova nije jasno dočarana. A možda je to samo zato što se nisam dovoljno udubio u predstavu.

Na kraju, svaka čast glumcima koji su morali pamtiti nebulozan tekst. Svidjela mi se upotreba bubnjeva i činjenica da je jedan od glumaca nosio dres Barcelone. Seksan je bio jedini upečatljiv u prvom dijelu sa svojim upadicama, ali ne bih rekao da je nešto extra glumio u tom dijelu, prije će bit da je i inače takav. E da, jedna od glumica / pjevačica je bila pravo zgodna. U publici je bila i ona Maja s BHT1 što vodi naku emisiju petkom. Šta je reć, kamera dodaje kile, ženska je zgodna i na TVu, ali uživo je ono pravo avion treba. Sve u svemu, sumnjam da ću u pozorište bar do 2020., možda se dotad pojavi i kakva friška predstava ne-ratne tematike.

Krleža, Bulgakov i Stevo Karapandža

Sarajevski sajam knjiga i učila u zvijezde sam kovao i prošle godine, a stanje se ove nije značajno promijenilo. Kažu da je ovogodišnji sajam najuspješniji do sad, što po broju posjetitelja (preko 100.000), što po broju prodanih knjiga. Uglavnom, sve što sam o sajmu knjige rekao u prošlogodišnjem postu, vrijedi i danas.

Za razliku od prethodnih godine, ovaj put na mnogim štandovima su se mogli naći književni klasici. Krleža, Bulgakov, Churchill (o da, Winston je dobio Nobelovu nagradu za književnost)… Vidio sam i dosta ‘polovnih’ knjiga, tako da sajam poprima i određeni antikvaristički šmek, što mi se sviđa. Knjiga je knjiga, koliko god da je stara, dobra je sve dok se može čitati. Polovne kolekcije klasika mogle su se naći po relativno atraktivnim cijenama. Kažem relativno, jer nije jeftino, ali je ipak daleko, daleko ispod cijene ganz nove kolekcije. Naravno, Dan Brown se i dalje može naći na gotovo svakom štandu. Nisam jednom pomislio da je to možda nije neki uslov, da im ne daju na sajam ako nemaju Dan Browna u ponudi. Nora Roberts, Mir-Jam, Paulo Coelho, i toga je bilo na svakom ćošku, ali ne konzumiram ništa od pobrojanog. Dan Browna jesam jednom, zapravo dvaput; Anđeli i Demoni je OK knjiga, ali Da Vincijev Kod mi se nije svidio. Sva popularnost i kontroverznost nisu mogle sakriti činjenicu da je Brown, najjednostavnije sročeno, loš pisac. Coelha sam čitao jednom, Alkemičara. Šteta truda, knjiga je bila preasptraktna za moj ukus. Religijski tematizirane literature, kuhara, knjiga za djecu, viceva, zbornika savjeta za bolji seks, ma ima svega, šta ti srce poželi. Ilustrirane enciklopedije nisam smio ni gledat, srce me zaboli kad vidim kako su odlično urađene. I koliko koštaju.

Ove godine sam pazario mnogo više no prošle. Kupio sam čitav naramak literature. Poželio sam malo SFa, tako da nisam mogao odoliti trilogiji Isaka Asimova Zadužbina. Kupio sam i Hronike Ambera Rogera Zeleznya, tako da sam ispunio SF normu za narednih par mjeseci. Boje fantasy žanra branit će Mjesečevi vrtovi Stivena Eriksona (baš tako piše na omotu, ‘Stiven Erikson’). Neko mi je ispred nosa ščapio posljednji primjerak jedne trilogije Robina Hobba, tako da će to morat pričekat neki drugi put. Šteta, čitao sam Hobba, svidjelo mi se kako piše. Asimova sam čitao kao klinac, i naravno, ništa nisam skontao, a i Zelezny i Ericsson su mi nepoznanice. Sva trojica su poznati pisci, priznati u svojim žanrovima, i jedva čekam priliku da pobliže upoznam njihova djela. Tu je dakako i jedna ‘odvaljena’ knjiga, za malo smijeha i razbibrige: Tetka Julia i piskaralo Maria Vargasa Llosa (drago mi je vidjet da se Buybook profilira i kao izdavačka kuća istančanog ukusa). Mimo beletrističkog dijela, nabavio sam i jednu knjigu stručnog karaktera, ali i jednu za ponijet na dernek. Ilustrirani vodič kroz svijet koktela je knjiga kakvu tražim već godinama i sad se samo čeka prilika da se isproba u praksi :p Jedina mana joj je što je srpsko izdanje, hoću reći, sve je pisano ‘po Vuku’, kako se čita, što može predstavljati problem. Naime, teško da se igdje ima kupiti ‘Korvoazje’, ako ne znaš kako se piše na francuskom (Courvosier), može biti problema…

Pogledajte i ovo:

• Krivo je more…
• Dan 9. – Igre i Xbox Live
• Novi Game Of Thrones trailer i još ponešto
• Bloggeri i umjetnost pisanja
• J.R.R. Tolkien: The Children of Hurin