Vibra

Svaki grad, ma svaka jebena selendra, ima svoju furku. Vibru. Ritam. Bar se meni tako čini.

Kad dođem u novi grad, stanem na semaforu i gledam ljude kako prelaze cestu, čini mi se da to rade na neki svoj način. Drukčiji. Karakterističan samo za taj grad. Kafići su drukčije uređeni. Sluša se drukčija muzika. Slična, ali opet drukčija. Stvari koje su do maloprije bile glupe, odjednom su postale komične. I kiša pada drukčije, jedino je zvuk brisača ono isto iritantno škripanje.

Gušt je nakon mnogo godina vratiti se u grad koji sam dobro znao, sve potankosti njegove vibre. Ponovo sjediti u nekom zaboravljenom parku, hodati ulicama koje sam znao i u snu. Krv brže zakola kad osjetim dobro poznati ritam grada. Kao staro ushićenje koje nisam osjetio godinama. Vibra me prožima cijelog i tjera van, na ulice.

I sunce prolazi kroz krošnje na neki poseban način, i hlad je drukčiji. Grad se promijenio, i ljudi koje sam nekad znao više nisu oni stari. Ja sam se prvi promijenio. Sazrio, odrastao (bar se nadam). Ali grad je isti. O da, i grad živi, i mijenja se, ali na neki svoj nemilosrdan način, ne obazirući se na živote svojih žitelja. Ali vibra, to se ne mijenja.

I najbolji dio putovanja upravo je taj trenutak dolaska u novi-stari grad. Trenutak kad osjetim taj dobro poznati ritam koji tjera osmjeh na lice, a od uspomena, koliko god bolne bile, ostaju samo najbolji trenuci. I svi se vrate u trenu.

Pogledajte i ovo:

• Život u zemlji seljaka
• Krivo je more…
• CopyPaste’s Podcast – Ep23 – Dobre stare igre
• bhBlog nagrade 2011 – rezime
• Bloggeri i umjetnost pisanja