Upoznaj svoj grad da bi ga više volio

U prethodnom postu pisao sam o tome kako se isto mjesto čini drukčije iz auta i s nogu. Živa istina, neka zgrada, park, spomenik, mogu se činiti pomalo drukčije kad se promatraju iz različitih uglova. A gušt je spoznati nove poglede na stvari koje nam se čine tako poznate. Npr. vidjeti kako izgleda druga (‘tamna’) strana zgrade u koju svaki dan gledamo s prozora. Ne znam zašto, ali zadovoljiti takve sitne znatiželje čini pravo malo zadovoljstvo, a upravo nas male stvari čine sretnim, zar ne?

I još ako to povežemo s kakvom zdravom rekreacijom, zvuči kao savršena kombinacija…

Za razliku od jednog New Yorka sa slike, Sarajevo baš i nije raj za vožnju biciklom. Mislim na vožnju po gradu, oni koji se vole biciklom zaputiti na okolna brda & planine sigurno misle drugačije, no mi nešto manje ambiciozni i nemamo puno izbora kad su rute u pitanju.

Sad će neko reći: “Možeš se vozit uz Miljacku od Kozje ćuprije do Vrela Bosne i nazad, i ima da krepaš pritom”. Sve istina, ovo je vjerojatno jedina prava ruta u gradu koja bi se mogla okategorizirati kao biker-friendly, čak je i dovoljno duga za one nešto naprednije (u dobroj formi), a oni nešto manje ambiciozni uvijek se mogu ograničiti na Vilsonovo od Elektroprivrede do Vrbanje, i tako par puta ukrug. No ni ovdje nema prave, posebno obilježene biciklističke staze, ako izuzmemo onaj dio od mosta na Otoci do Vistafona uz desnu obalu rijeke (bar koliko ja znam). I dalje se puno vozi po trotoaru, žonglira između pješaka i svako malo nalijeće na ulice, pogotovo što smo bliži centru. Traži se pješački prijelaz, silazi se s jednog ivičnjaka, pentra se na drugi. Nekad su trotoari uski, a baš na takvim dijelovima naleti debela baba dok prolazi tramvaj, pa se mora stat… No, ovo je i dalje najpopularnija biciklistička ruta u gradu, pogotovo u večernjim satima kad se Vilsonovo šetalište zatvara za motorna vozila.

Ne znam kako je s drugima, ali meni ista staza brzo dosadi. Ne vozim (samo) da bih nabio kondiciju i nadisao se užarenog gradskog zraka punog sumpora, ugljen-monoksida i sličnih ljepota, već i da ubijem vrijeme, malo se rekreiram i, ne manje bitno, vidim dijelove grada u koje inače ne bih zalazio.

Da nije bicikla, ne znam kad bih inače prošao parkom iza svoje zgrade. Ili između zgrada i kroz parkove na Otoci i Malti. Kroz padinske ulice na Vracama. Nikad ne bih skontao koliko napucanih kuća (pardon, vila) tamo ima. Na bih vidio gdje se otvorio neki market, pizzeria ili kafić. Jednostavno, nemam razloga zalaziti u taj kraj, makar je sve to u radiusu par kilometara od mjesta gdje živim. Sram me priznat, makar mi prozori zadnjih 26 godina gledaju u Željin pomoćni stadion (onaj sa zemljom koji je nedavno dobio umjetnu travu), tek sam prije koji dan prošao ulicom iza njega.

Zanimljivo mi je to, proći između zgrada u nekom kvartu gdje obično ne zalazim. Pročitat stare, predratne, grafite koji evociraju neko drugo vrijeme, kad su klinci slušali Plavi orkestar, ili još ranije, kad je Dire straits žario i palio. Kako Sanjin odlazi u vojski i u prolazu Irmine zgrade poručuje joj da je voli i da jedva čeka odsustvo. Da je Marina ku**a nevjerna, i da je Asim najjači u ulici. Partizan – Sarajevo 2:1 (ne piše datum). Sve je to zabilježeno po fasadama, i mada danas potpuno irelevantno, nekad je nekome bilo bitno. Ne znam za druge, ali meni upravo te male stvari najbolje predočuju duh nekog prošlog vremena kog se i sam pomalo sjećam.

Sve se to može vidjeti s nogu, ali s bicikla je zanimljivije, ide brže. Ne mora se čekat između dva grafita, nadiru oni brzo jedan za drugim. A može se i stat kad se god poželi. To se autom nikad ne može postić, niti se može prići tako blizu.

Lijepo je vidjet kako ljudi sami uređuju prostor pred zgradama. Živa ograda, cvijeće, ukrasi, pravi mali vrtovi. Onda se tu skupi komšiluk kad prođe najgora vrućina, ogrnu se kakvi džemperci pa se kafeniše i mahala do u noć. Lijepo je vidjet da sarajevski duh još nije (potpuno) zamro.

Djeca se igraju po parkovima kuda drugi šeću pse koji, zante već šta, po travi kuda se djeca kasnije valjaju. Nikom dosad nije bilo ništa od psećih govana i mokraće, neće ni njima. Igra se lopte i basketa po igralištima, parkinzima i između garaža. Jeste li ikad vidjeli šta ima iza supermarketa, na mjestu gdje dolazi roba, osjetili onaj smrad iz kontejnera i čuli buku klime, tek onako, da vidite šta ima? Gledali kroz prozore odavno napuštenih poslovnih prostora u prizemlju nekog starog nebodera: Foto Kemo, CD-teka, Poljoprivredna apoteka… Raja se skuplja na stepenicama. Dotjerane djevojke (koje još ne znaju hodat na štiklama) spremaju se za noćni izlazak. Muški se okupljaju po baštama lokalnih kafana i barova i raspravljaju o kavlifikacijama za euro takmičenja u fudbalu za predstojeću sezonu. A ja sam u svemu tome samo prolaznik, nijemi posmatrač.

Na garaže na Otoci, ispod Aneksa, polako ali sigurno klizi zemlja, neke su već potpuno zatrpane, nekima je brdo na krovovima i sada još samo vrata vire iz trave. Kad sam bio mali, moj tata je držao auto u jednoj od tih garaža, pokušavam se sjetiti u kojoj. Sjećam se da je jedna od garaža u istom nizu imala crvena vrata (sva druga su bila sivo-plava), nalazim jednu s izblijedilo crvenim vratima, je li to ta? Koja je onda bila naša, ova dvoja-troja vrata dalje? Kad bi došli po auto, dok je tata otvarao vrata i isparkiravao Renaulta, ja bih uvijek gledao u stijene koje su naoko visile iznad nas. Jesu li to one iste stijene, ili su one kojih se sjećam ove koje su se urušile i zatrpale par garaža omdah pod brdom? Još uvijek mi je u sjećanju živa slika drveta tamno crvenih listova ispred zgrade crvenih kvadrata na fasadi koja mi je uvijek izgledala ljepše i novije od ostalih u naselju. Sada je i ta zgrada pomalo oronula, a drvce iz sjećanja sada je pozmašno stablo s velikom crvenom krošnjom. Kako samo vrijeme leti.

Mimo zaraslih staza po parkovima punim smeća kojima rijetko ko prolazi i izlizanih trotoara i ulica kojima su godinama prošle nebrojene gume i koraci, gledam i ulaze u haustore. Kako izgleda živjeti u njima? A tek balkoni i prozori, mnogi su sada otvoreni i van dopiru zvukovi večere, klepetanje tanjira i escajga. Isječci razgovora za stolom. Sjedi se na blakonima, kafeniše i mahala. Neko usisava. Neko drugi zaljeva cvijeće na balkonu i sada voda pršće na ljude u prolazu par spratova niže. Neko ima ove nove štedne lampe, ali one hladne, bijele. Neko ima dobre-stare žarulje sa žarnom niti i tamno-smeđi ormar. Vidio sam balkon s velikim kavezom i dvije jednako velike papige u njemu. Neki balkoni su puni skula i starudija, prava skladišta, ili čak otpadi. Djeovjka svježe ispod tuša češlja kosu na blakonu. Kakav odjećaj dok maše meni, slučajnom prolazniku,i osmjehuje se, neprocjenjivo!

Sve su to slike, zvukovi, mirisi mjesta koja su mi tako blizu, a na kojima inače nikad ne bih bio. Tu su, na dohvat ruke, zašto ih ne iskusiti, bar to nije teško!

Izgleda da sam konačno pronašao način da uhvatim, osjetim onaj duh grada, bilo živuće ljudske zajednice. Gdje god da odem pokušavam uhvatiti taj osjećaj, ritam života, no nije to baš uvijek jednostavno. Sada sam ga pronašao, tako lako, s bicikla. I još je zdravo, pa zar to nije savršeno?

Slični postovi:

• Jesen stiže dunjo moja
• Nedjeljno-snježno-jutarnji post
• Mrzim Novu godinu
• Renault i zima
• Krivo je more…