Sigurnost podataka

Kad sam se sredinom devedesetih dokopao prvog kompjutera, pri svojim prvim avanturama promjene komponenti, čeprkanja po operativnom sistemu i inim radnjama koje su komšije slikovito opisivale kao ‘rasturanje kompjutera’, ako sam uopće mislio o sigurnosti mislio sam na sigurnost same mašine. Jedino mi je bilo važno da kompjuter prije ili kasnije proradi, a onome što se na njemu nalazilo (podaci i programi) šta bude-bude. 15ak godina kasnije razmišljam dijametralno suprotno: kompjuter je potrošna roba: i da mu nešto bude, šta ima veze, uzet će se novi. Financijsku katastrofu na stranu, mašina je zamjenjiva, no podaci pohranjeni na njoj nisu. Mail arhiva od 1999. naovamo, mp3 kolekcija čiji korijeni sežu u isto razdoblje, filmovi, dokumenti (još čuvam referate iz povijesti i kemije iz 8. osnovne…). Vrijednost mašine je vrlo opipljiva i može se izraziti brojevima s oznakom valute na kraju, ali vrijednost podataka je, doslovno, neprocjenjiva zato što je podatke koji su se gomilali desetljeće ili više, bar u nekom razumnom vremenskom roku, nemoguće nadoknaditi (ako je uopće i moguće – često nije).

Ovom problematikom bavi se dio informatike nazvan ‘sigurnost’, iliti security. Kao što se s priložene slike može vidjeti, sigurnost se, kako to u informatici već biva, dijeli na više podslojeva. Ipak, to je i dalje jedna cjelina, s puno preklapanja. Ono o čemu ću pisati u nastavku ugrubo se može svrstati u bućkuriš fizičke sigurnosti, sigurnosti podataka, prava pristupa i enkripciju.

Zaštita informatičkih sistema (fancy naziv koji podrazumijeva sve od jednog kompjutera pa sve do više kompjutera i raznih međusobno povezanih programibilnih ili neprogramibilnih mahom digitalnih uređaja) prilično je kompleksna nauka, kao što je kompleksna svaka nauka čijim će se proizvodima u konačnici koristiti ljudi. Ti ljudi, u ovom slučaju korisnici, imaju nevjerovatan talent za pronaći rupe u svakom sistemu i iskoristiti ga na načine koje tvorac sistema ne samo da nije u sistemu predvidio, nego mu nikad nisu ni pali na pamet. Tada nastaju problemi svih vrsta i oblika, pa i oni sigurnosni. Osim toga, tehnika se zasniva na uređajima koji se kvare i imaju svoj vijek trajanja, što mu se više bliži to nepouzdaniji postaju. Stoga i havarije svih vrsta i oblika također mogu postati problem.

Kada se govori o sigurnosti kompjutera, svi uglavnom misle na zaštitu od virusa i druge digitalne gamadi i na sigurnu komunikaciju putem mreže (npr. Interneta). S uma se često smeću (čak i u vrlo ozbiljnim situacijama) mjere fizičke sigurnosti. Npr., karikiram, pazi se da neki podaci ne procure u javnost, a drže se ne-šifrovani na kompjuterima u čiji se operativni sistem može logovati bez šifre. Drugim riječima, bez primjene mjera fizičke sigurnosti, poput restrikcija pristupa spremištu podataka, sigurnost podataka ne može biti potpuna. Fizička zaštita podrazumijeva sprječavanje da neovlaštena lica fizički pristupe opremi i podacima. Tipičan primjer loše fizičke sigurnosti bio bi famozni hrvatski registar branitelja koji je pred koji mjesec podigao toliko prašine. Nagađa se da su podaci procurili upravo zbog loše fizičke zaštite, tj. neko je sjeo za kompjuter na kom je bila baza podataka i sve fino iskopirao…

Šta će nam to uopće?

Naravno, nemamo svi podatke koji su u toj mjeri povjerljivi ili osjetljivi da nam trebaju mjere fizičke sigurnosti, u obliku zaštitara ispred sobe u kojoj je mašina, enkripcije diskova ili traženje potvrde identiteta prilikom pokretanja sistema. Srećom, kompjuteri su vrlo prilagodljive stvari, tako da je jedne sigurnosne mjere vrlo često moguće nadomjestiti drugima, što nam omogućava da razinu zaštite fino podesimo prema vlastitim potrebama.

Svi mi imamo manje-više osobne podatke za koje ne želimo da ih se dokopa neko treći, znali ga mi ili ne. Financijski podaci, pisma, fotografije, ja prvi ne bih želio da bilo ko kome ja to izričito ne dozvolim vidi kako s prijateljima na derneku radim budalu od sebe.

Kompjuteri su prilično vrijedne stvar, samim tim i vrlo kradljive, ovdje mislim pogotovo na laptope koji su već godinama omiljena meta lopova. Dešavaju se poažri, poplave. Kompjuteri se kvare – kada crkne hard disk, onda je već kasno. Sranja se ne događaju samo drugima, događaju se svakom. Na žalost, sigurnosne mjere često su za korisnika jako peglativne. Ovdje mislim na potrebu da se upisuju kilometarske šifre pri svakom pokretanju kompjutera ili otvaranju dokumenta, ili provođenje redovnih backup procesa koji se znaju i odužit i slično. Stoga je vrlo bitno procijeniti koliki nivo sigurnosti nam je potreban i onda postupati u skladu s tom procjenom. Mjera koje se mogu poduzeti u cilju zaštite je na pretek, samo treba izabrati one prave.

Autorizacija i enkripcija podataka

Svi mi, prije ili kasnije, dođemo u posjed osjetljivih podataka za koje ne želimo da ih drugi vide bez naše dozvole. Ili ne želimo da se ukućani koriste našim kompjuterom, ili makar našim Windows profilom. Ne želimo da neko vidi kuda smo surfali i da posjećuje naše bookmarke. Zašto ne bismo mogli ostati logovani na facebooku i ne brinuti hoće li neko čeprkati po profilu dok nas nema kući?

Prije nego se udubim u raspravu, posvetit ću koji redak onome s čim se korisnici kompjutera svakodnevno susreću – šifri. Šifra je često prvi i jedini zid zaštite naše sigurnosti i privatnosti i stoga je nipošto ne treba zanemarivati. Kad su šifre u pitanju uvijek iznova nam se javlja jedan-isti problem, a to je kako izabrati adekvatnu šifru. Ovdje se susrećemo s dvije krajnosti: šifrom koja je sigurna, tj. koju je teško ‘razbiti’ i šifrom koju je lako pamtiti. Stručnjaci preporučuju duge šifre, sačinjene od nasumičnog niza brojeva, velikih i malih slova i još ponekog znaka. Na žalost, te šifre je teško pamtiti i vrlo iritantno svako malo upisivati, stoga korisnici dolaze u napast koristiti kratke i jednostavne šifre. Na žalost, takve šifre je vrlo lako pogoditi i tada nastaju problemi. Istraživanja pokazuju kako velika većina šifri spada u lako pogodljivu grupu ‘a’, ’1234′ ili ‘password’. Priznat ćete da takvu šifru može probiti i malo dijete u svega par minuta. Također, obavezno je izbjegavati imena članova porodice, datume rođenja i slično. Naravno, nekako se podrazumijeva da je šifra tajna, tj. da je ne zapišete na ceduljicu i zalijepite na monitor, ili kažete – bilo kome, jer šifra tako gubi smisao.  Također, treba izbjegavati korištenje istih šifri na različitim mjestima, npr. na nekom forumu i PayPalu. Da ne duljim, evo šta preporučuje Microsoft kad su šifre u pitanju, a evo i zgodnog generatora šifri za sve nas bez mašte kad su ovakve stvari u pitanju.

Odmah na početku ću podijeliti autorizaciju i enkripciju na tri dijela. Prvi je zaštita sistema šifrom, bilo zaštita profila Windowsa ili blokiranje učitavane operativnog sistema šifrom u BIOSu. Drugi je enkripcija datoteka zaštitnim sistemom koji je ugrađen u same Windowse, a onemogućuje čitanje/korištenje sadržaja sistema bilo kom drugom korisniku, bilo na istom kompjuteru bilo u mreži. Treći dio je enkripcija podataka na način da se onemogući čitanje sadržaja datoteka svima koji nemaju odgovarajući ključ – šifru, bez obzira radi li se o korisnicima u istoj lokalnoj mreži, drugom korisniku istog kompjutera ili iz perspektive Windowsa istom ‘useru’.

U prethodnom pasusu napisao sam svašta nešto, red je da podrobnije objasnim šta sam želio reći i onima koji se slabije snalaze približim o čemu se radi. Od Windowsa XP naovamo i mainstream – kućni Windowsi dobili su pravu podršku za rad više korisnika. Ovdje ne mislim na rad više korisnika na istom kompjuteru istovremeno (za to služe serveri), ali WinXP sasvim dobro podržava korisničke profile. Npr. više članova istog kućanstva može imati po profil na istoj mašini i imati različite postavke: svako svoj desktop background, različit popis favouritesa, različite ikone na desktopu… I dalje se radi o istoj mašini, samo je drukčije podešena za svaki profil. Ukoliko se profil zaštiti šifrom, korištenje profila onemogućeno je onima koji tu šifru ne znaju. Ukoliko su svi profili zaštićeni šifrom, korištenje Windowsa onemogućeno je svima koji ne znaju ni jednu od šifri (ovdje treba imati na umu da ‘onemogućiti korištenje Windowsa’ nije isto što i ‘onemogućiti korištenje kompjutera’, čemu ću se detaljnije pozabaviti u nastavku). Također, moguće je podesiti prava svakom od profila, tj. odrediti šta koji korisnik smije raditi, tako da je ovo vrlo zgodna opcija za roditeljski nadzor, kada se želi ograničiti količina štete koju klinci mogu izazvati (npr. ne dozvoljava im se instalacija / deinstalacija programa). Određivanje prava pristupa je prilično kompleksno, tako da se tom temom ovdje neću detaljno baviti, međutim, naglasit ću da korisnik pripadnik grupe administratora, usprkos tome što možda i ne zna šifre drugih korisnika može pregledati njihove dokumente, postavke i sl.. Tj. može ako zna kako (nije teško) i ako pomenuti korisnici svoje osobne podatke nisu zaštitili enkripcijom (šifrirali).

Kada se profil zaštiti šifrom, korisnik tog profila može šifrirati sve datoteke kojima je vlasnik, tj. da se korektno izrazim, sve datoteke za koje ima odgovarajuća prava pristupa (vrlo kompleksna tema koju ću preskočiti, dovoljno je reći da Administrator može sve). Kada pravite šifrom zaštićen profil u Windowsima, sistem se sam nudi da šifrira vaše osobne podatke, u šta spada, npr. direktorij My Documents. Ovako šifrirane podatke drugi mogu vidjeti (u obliku datoteke), mogu ih i kopirati, premještati, čak i brisati, ovisno o vlastitim ovlastima, ali ti podaci su čitljivi isključivo jednom korisniku na jednom sistemu. Drugim riječima, te podatke neko peti-deseti ne može iskopirati i čitati na drugom kompjuteru, vezani su za korisnički profil koji je opet vezan za dotičnu instalaciju Windowsa. Tako šifrirane datoteke može čitati isključivo osoba na Windowsima koja je izvršila enkripciju i to logovana u profil koji je izvršio enkripciju. Mimo postavki Windowsa i sličnih podataka, na ovaj način se može šifrovati i bilo koja druga datoteka (pod uvjetom da korisnik ima odgovarajuće ovlasti za tu datoteku).

Ipak, ovaj sistem zaštite i nije sjajan. Prije svega, Windows enkripcija pada u vodu kada želite zaštićene datoteke kopirati na prijenosni medij, poput USB sticka ili optičkih medija. Također, činjenica da ste zaštitili Windowse šifrom ne znači i da je vaš kompjuter siguran, u smislu da se njim ne mogu poslužiti drugi koji šifru ne znaju. Prije svega, Windows XP ima i administratorski korisnički račun, korisničkog imena ‘Administrator’. Ovaj račun je obično skriven i ne pojavljuje se u listi računa na ekranu gdje unosite šifru kad se Windowsi tek ‘podignu’ (izuzev u ‘Safe modu’), no i tome je lako doskočiti. Šifra za ovaj račun podešava se pri instalaciji Windowsa, a iz vlastitog iskustva mogu reći da se za ovaj račun šifra često ni ne postavlja, što predstavlja ogroman sigurnosni problem (više je razloga o kojima ovdje neću razglabati). Dovoljno je imati na umu da postoji i skriveni račun kojim se moguće prijaviti u Windowse i da je potrebno šifrom zaštiti i njega, bilo kroz ‘Safe mode’ (ovdje možete pročitati kako doći do njega – pri ponovno pokretanju kompjutera vratit ćete se u uobičajeno radno okruženje) ili neke druge načine koji zahtijevaju nešto više čeprkanja po sistemu te ih ovdje neću navoditi.

Kada zaštitite Windowse šifrom, tada ste samo, doslovno, zaštitili operativni sistem šifrom. Svakako stoji da je time funkcionalnost kompjutera znatno umanjena, ali svi podaci na njemu su i dalje itekako dostupni nezvanim pogledima. Npr. brojne Linux distribucije distribuiraju se u obliku tzv. Live Diska, tj. moguće je podići Linux operativni sistem i bez instalacije ili bilo kakvih promjena na hard disku. Iz takvog Linuxa moguće je vrlo elegantno pristupiti podacima na disku, bez da se mora logovati u Windowse… Ova slabost može se zaobići postavljanjem šifre u BIOSu čime se efektivno onemogućuje podizanje bilo kog operativnog sistema bez šifre, no ni ovo nije idealno rješenje. I šifri u BIOSu se može doskočiti (na pamet mi pada pravljenje kratkog spoja na matičnoj ploči kako bi se izbrisale BIOS postavke – uključujući šifru, tako se nekad davno radilo, ne znam prolazi li i dalje), a uvijek je moguće izvaditi hard disk iz kompjutera i spojiti ga u drugi, čime je (nešifrovanim) podacima opet vrlo lako moguće pristupiti. Drugim riječima, nekoga ko ima vremena, volje i znanja jako je teško spriječiti da se dočepa vaših podataka.

Što ne znači da rješenja nema. Ono što sam koristim i što preporučujem svima koji pitaju (a i onima koji ne pitaju) je TrueCrypt. Radi se o multi-platformskom rješenju (podržava sve Windowse od 2000 naovamo, MacOS X i brojne distribucije Linuxa) za enkripciju podataka u svim oblicima koji vam mogu pasti na pamet. Program je bogat mogućnostima, algoritmima enkripcije i podešavanjima, čak u mjeri u kojoj se slabije upućenom korisniku može učiniti presložen, no s obzirom da je freeware, tj. ne košta ama baš ništa, doista mu se nema puno toga zamjeriti. Glavne mogućnosti su mu kreiranje šifriranih diskova, koji mogu doći u tri glavna okusa: šifrovana datoteka koja se može mountati kao virtuelni disk, šifrovana ne-sistemska particija i šifrovana sistemska particija. Glavna razlika između zadnje dvoje je što u trećem slučaju su šifrovani kompletni Windowsi (ili neki drugi OS) i svi podaci na disku, dakle ne može se ni pokrenuti sistem bez odgovarajuće šifre, dok je u drugom slučaju šifrovan samo disk gdje su podaci (ne i sistem). No prva opcija, šifrovana datoteka – virtualni disk, je ono što sam koristim i što svima preporučujem, za kućne enkripcijske potrebe.

Taj virtualni disk sistem vidi kao najobičniji fajl, sve dok se TrueCryptom ne mounta, tj. ne postavi kao virtualni disk. Tada se sadržaju te datoteke može pristupati kao nekom USB sticku. Dakako, samo ukoliko se posjeduje odgovarajuća šifra. Datoteka može biti statičke i dinamičke veličine (drugim riječima, veličina diska može čak i rasti kako se stavlja sve više i više podataka na njega), može biti vidljiva ili skrivena itd. Postoji veliki broj algoritama za enkripciju sadržaja od kojih je mnoge vrlo teško probiti (čitaj: praktično nemoguće).

Koje su prednosti ovakvog rješenja? Obzirom da većini nas nisu tajni baš svi podaci na kompjuteru, nema potrebe sve ih držati pod ključem. Kompjuter može biti ‘otvoren’ i dostupan za korištenje i drugima, no naši odabrani podaci ostaju tajni. Šifru je potrebno unositi samo jednom, kada se virtualni disk mounta, podaci ostaju nešifrovani se dok se ne izvrši unmount. Enkripcija nije vezana za samo jedan kompjuter, jer je šifrovanu datoteku moguće kopirati kao i svaku drugu, prenositi i distribuirati, jer se šifrovani virtuelni disk može mountati na svakom kompjuteru koji ima instaliran TrueCrypt (a kao što sam rekao, program je dostupan za sve popularne operativne sisteme). Naravno, samo ukoliko korisnik tog kompjutera zna šifru. Sve ovo omogućava nam pravljenje backup kopija šifrovanih podataka, čime napokon dolazimo od završnog dijela ovog članka.

Backup – ipak najbitnije

Naši podaci, muzika, filmovi, slike i dokumenti, u poređenju s opipljivim hardverom kompjutera prilično su spiritualna kategorija. Međutim, i njih je moguće precizno fizički locirati. Svi ti podaci pohranjeni su na nekom obliku trajne memorije (trajne u smislu da se ne briše pri gašenju kompjutera), najčešće se radi o hard-disku, CD/DVD mediju ili USB sticku (flash memorija) i moguće je uprijeti prstom u dio medija gdje je zapisana svaka datoteka ponaosob.

CDi se izgrebu, flash memorija se lako gubi. Hard disk nakon određenog vremena otkaže. Svi griješimo, pobrišemo particiju koju ne bismo smjeli ili greškom formatiramo krivi disk. Pobrišemo nešto što nikako nismo smjeli. Šta onda? Kako povratiti izgubljene podatke nakon havarije? Ponekad je moguće napraviti tzv. undelete jer OS gotovo nikada ne briše podatke s diska, samo prostor koji su zauzimali označi slobodnim, tj. podaci u pravilu nisi obrisani dok se preko njih ne zapiše nešto drugo. No najčešći odgovor na ovo pitanje je: backup!

Backup se prevodi kao pričuvna / rezervna / sigurnosna kopija i svodi se na ideju da negdje postoji duplikat svakog podatka. Ukoliko se original ošteti ili izgubi, uvijek ga je pomoću kopije moguće vratiti u izvorno stanje. Jednostavno i logično, zar ne?

Iako je koncept prilično jednostavan, backup nam dolazi u više oblika. Inicijalni, inkrementalni, sinkronizacija (za sinkronizaciju se često kaže da uopće nije backup). U čemu je razlika? Ideja backupa je da je moguće vratiti podatak u njegovu određenu verziju. Dokument, neki rad, često ne nastaje odjednom, već se tokom vremena mijenja kroz svoje različite verzije. Inicijalni backup je obična kopija skupa podataka, dok je inkrementalni backup kopija samo onih podataka tog skupa koji su izmijenjeni od prošlog inicijalnog ili inkrementalnog backupa. Drugim riječima, kombinacijom inicijalnog i inkrementalnog backupa moguće je vratiti podatak u bilo koju verziju od prvog (inicijalnog) backupa naovamo. Sinkronizacija je nešto jednostavnija: predstavlja kopiju podatka i ovdje se uvijek radi samo o posljednjoj verziji, a podrazumijeva i dvosmjerno usklađivanje sadržaja.

U sklopu Windowsa i većine drugih OSova već dođe predinstaliran program za backup koji sasvim adekvatno obavlja svoj posao, međutim, potrebe većine kućnih korisnika zadovoljit će i obična sinkronizacija. Za obavljanje te vrste backupa jedan od boljih programa je Microsoftov besplatni SyncToy. Vrlo ga je jednostavno koristiti, odrede se ‘lijevi’ i ‘desni’ direktorij, podesi se vrsta operacije (za backup se koristi echo, tj. jednosmjerno kopiranje s lijeva na desno, na način da sadržaj desnog direktorija (kopija) postane istovjetan sadržaju lijevog direktorija (original)). I to je uglavnom to.

Logično pitanje koje slijedi je: gdje držati backup kopije, tj. na kom / kakvom mediju. Iako se DVD može činiti kao prihvatljivo rješenje, osobno preferiram eksterni hard disk. Ne toliko zbog brzine, jednostavnosti i pouzdanosti (izuzetno je bitno da je backup medij što pouzdaniji), koliko zbog kapaciteta. Eksterna HDD kućišta i diskovi velikih kapaciteta danas su vrlo pristupačni cijenom, a kvalitetom zadovoljavaju potrebe kućnog backupa. Ovakvo rješenje za 200injak maraka i manje nudi mogućnost backupa kolekcija s interneta naskidanih filmova i mp3 pjesama, ali i ogromne količine slike koje naškljocamo sveprisutnim digitalcima. Ovdje je jako bitno napomenuti da nije preporučljivo kao backup odredište koristiti neki direktorij na istom disku na kom su originali, čak ni drugu logičku particiju na istom disku. Ne treba koristiti čak ni drugi fizički disk istog kompjutera (mada je mirroring vrlo zgodna karakteristika RAID1 sistema diskova). Zašto? Slika lijevo govori više od riječi…

No ne zaboravite, backup nije samo zaštita od nehotičnog brisanja ili havarije medija na kom je pohranjen original. On je i zaštita od katastrofe, tipa požar, poplava ili krađa. Ako eksterni disk na kom se nalazi backup držite u istom stanu, odmah kraj kompjutera, kolike su šanse da će lopov ukrasti samo kompjuter, a eksterni disk ostaviti? Da ne govorimo o situacijama kada se kao backup medij koristi drugi fizički disk unutar istog kućišta, ili čak druga particija istog diska (tada ukoliko se disk pokvari, izgubljeni su i originali i kopije, jer iako ih Widnowsi prikazuje kao dva odvojena diska, ipak se radi o istom uređaju). Sigurnosni stručnjaci preporučuju nešto što se zove 3-2-1 backup.

3-2-1 backup je pristup pravljenju sigurnosnih kopija koji zagovara tri stvari:

1. Pravljenje backupa (podrazumijeva se samo po sebi) što je više backup kopija to su veće šanse da nećete doći u situaciju da i original i kopija nisu ispravni.
2. Pravljenje backupa na različitim medijima. Nikad ne držati i original i kopiju na istom disku, poželjno je čak držati ih na različitim tipovima medija (npr. hard disk i DVD).
3. Preporučuju se tri kopije nekog podatka: original, jedna ‘lokalna’ kopija i jedna ‘udaljena’ kopija.

Zašto se preporučuje i udaljena kopija? Kao što sam već rekao, požari i krađe se dešavaju, a tada je lako moguće da će nastradati i original i lokalna kopija. No ukoliko postoji još jedna kopija na drugoj lokaciji (npr. u drugom stanu, kod tetke na selu…), podaci ostaju sigurni. Danas je zahvaljujući brzim Internet vezama moguće treću ‘offsite’ kopiju imati na nekom pola svijeta dalekom cloudu. Postoje brojne plaćene i besplatne usluge za online backup, popis nekih možete pronaći ovdje.

Na žalost, backup zna biti prilično duga i peglativna operacija, no on je definitivno nužno zlo, jer za svoje  dragocjene podatke smo sami odgovorni. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je krucijalno bitno redovno provoditi backup.

A ti Copy, šta ti koristiš? Osobno koristim Microsoftov SyncToy i eksterni disk. Trenutno razmatram korištenje neke od online backup usluga, no u ovom trenutku mi se čine skupe. Izgleda da će offsite kopija na kraju biti drugi eksterni disk koji ću držati na poslu.

Ne zaboravite: you’ve got to back it up to get it back.

Pogledajte i ovo:

• Winamp – Media Library backup
• Kradljivci šifri
• Download cijelog websitea
• Password managers – LastPass
• (Ne)sigurnost bežičnih mreža (WiFi / WLAN) na javnim mjestima