Preskakanje faza razvoja

Znate onu dokumentarnu emisuju sa FTVa (valjda jedina takva svježije proizvodnje) koju vodi lik u crvenoj kariranoj košulji, putuje po BiH i pravi odvaljene reportaže? Kako se ono zove, Pozitivna geografija? E, ako mislite na isto što i ja, dobro. Ako ne mislite, skontat ćete usput.

Elem, svi znamo za onaj kulturološki post-ratni sindrom u Sarajevu, koji je najčešće dolazio do izražaja na javnim mjestima. Npr. u parkovima. Kojekakvi pridošli seljaci u tim istim parkovima (dakle, zelenim površinama, ono malo jada što je ostalo pristojno nakon rata) parkirali su aute, a između tih istih auta, pasle su koze i ovce, trčkarale kokoši i slično. Naravno, parkovi se nalaze između stambenih zgrada, u pravim-pravcatim urbanim naseljima, i gdje su te jadne životinje držali između ispaša ne želim ni nagađati. Sam sam svjedočio kad je neki dedo utjerao kozu u tramvaj (nije zeza), a to je već bila 2000., šta li je tek onda samo bilo ranije. Krave? Smeće se bacalo kroz prozor na ulicu, što u uredno zavezanim najlonskim kesama, što onako nasitno, u rinfuzi.

Srećom, ta vremena su prošla, i (bar u središnjim dijelovima grada) takvih (ne)kulturoloških fenomena više nema. Seljaci (nisu oni krivi, šta će baba od 80 godina koja prvi put vidi da teče voda iz zida (kombinacija: vodovod + česma), otkud ona zna da se smeće treba skupljat, pa bacat u posebno predviđene kontejnere, ona je vazda oguljine bacala u avliju i neće je sad mladi učit kako tako ne treba) su se manje-više odselili ka periferiji i prigradskim naseljima, ili su se vratili u zavičaj, a ako su i ostali primirili su se i kultivirali, bar javno prihvaćajući tekovine gradskog života.

Mi, gradska djeca, malo smo se hvatali za glavu, malo smijali na sve te scene. Ne mogu osuđivati masu tih ljudi koji su ne svojom voljom morali napustiti svoja sela i doći u grad, ali smo itekako bogarali njihovu nevoljkost da se kultiviraju i prihvate novi način života. Ali, kako sam već rekao, ta vremena su prošla i rijetko ih se ko prisjeća.

A onda uleti gorenavedena emisija na gorenavedenoj televiziji, i ja se slučajno zateknem u sobi kad su starci gledali dio koji mi je privukao pažnju. Uglavnom, gorenavedeni autor emisije (naravno, u kariranoj crvenoj košulji), našao se na obalama Save, u predjelima ušća Bosne, blizu Šićkog Broda. Sjedi čovjek s nekim likovima kraj obale za improviziranim grubo obrađenim drvenim stolićem, na nekakvim klupicama, uživaju u razgovoru uz piće. Popilo se podobro, ali razgovor klizi, žustro raspravljaju tematiku koju sam maloprije obrazlagao. Priča jedan kako ima sina u Sarajevu i kad ode u posjetu, ima šta vidjet (ovdje ubacite pojavu seljačkih običaja usred grada). Kaže:

“‘vako je bilo prije: iz šume u Šićki, iz Šićkog u Tuzlu, iz Tuzle u Saraj’vo. A sad odma’ iz šume na Čengić Vilu.”

I rasvijetli čovjek u dva reda svu problematiku pojave seljaka u gradu.

Pogledajte i ovo:

• Život u zemlji seljaka
• Winamp – Media Library backup
• Krivo je more…
• 5 stvari za siguran Internet – 1. dio
• Download cijelog websitea