[Blog Action Day 2010] Potok i flaša vode

Tekst je objavljen u sklopu planetarne blogerske akcije Blog Action Day 2010 na temu ‘VODA’.

Zen Water by darkpatator

Moja pokojna baba bila je strašna žena. U više smislova te riječi (HJP kaže da je množina od smisao – smislovi). Bila je strah i trepet mlađih generacija, brza na šibi i prijekoru. Pravila je izmišljene kolače. Dan danas kad idem kod tetke u posjetu i kad me pita šta ću da mi pripremi od klope, izbor je uvijek neki od kolača po provjerenom bakinom receptu. Na žalost, nismo imali priliku upoznati se, umrla je par godina prije nego sam ja došao na svijet.

Svaka obitelj ima svoje priče, moja tu nije izuzetak. Svakih par godina kad nas se okupi bar 5-6 nakon svečarskog (i prigodno obilatog) obiteljskog ručka uslijedi prisjećanje na dogodovštine članova familije. Oni stariji evociraju uspomene na prošle dane, mi mlađi ih zapitkujemo za detalje. Sjećanja su obavezno popraćena smijehom izazvanim prizivanjem nekih simpatičnih zgoda i nezgoda. Šta ćemo, takva smo familija, volimo se dobro nasmijat i našalit (makar na vlastiti račun). Mlađe generacije saznaju ponešto o rodbini koju rijetko sreću ili nikad nisu imali priliku sresti.

Škoda 1000 MB

Jedna od redovnih priča na repertoaru je ona u kojoj moja baba u glavnoj ulozi uvijek kad kreće na put u tašni nosi veknu hljeba i flašu vode. Prije nekih 40ak godina ona i deda motorizovali su se zeleno-plavom Škodom 1000 MB sive boje (zbog zadnjih svjetala koja su podsjećala na legendarni Cadillac Eldorado često su je zvali i Škodilak). Štrucu hljeba mogu objasniti babinom pozamašnom kilažom u poznijim godinama, ali svrha flaše vode mi je uporno izmicala.

Dedina Škoda, pomenuti model 1000 MB, nije bila na glasu kao pouzdano vozilo (stoga pretpostavljam da Nives (19) ne zna u šta se upušta kada priželjkuje upravo tu Škodu). Ono ‘MB’ u nazivu modela dolazi od Mladá Boleslav, imena mjesta Škodine fabrike, ali ljudi u nas su je od milja zvali 1000 Malih Briga. U prijevodu, šanse da ostanete zaglavljeni usred nedođije između Nemila i Nedraga bile su solidno poprilične. I sad zamislite tandrvariju koja se puši uz cestu, čiču svog umazanog kako čeprka ispod haube u jalovoj nadi da će stvar proraditi sama od sebe i podebelu babu kako mu cekalja iznad glave. Jedino gore od toga bila bi situacija u kojoj je baba gladna a čiča žedan. Imajući ovo u vidu, hljeb i voda čine se potpuno logičnim potezom.

* * *

Prije rata imali smo vikendicu na Jablaničkom jezeru koju je deda sagradio. Na žalost, rat ju je pregazio, kao i toliko toga, i danas se s magistrale vidi kako preko vode iz šipražja viri samo uspravan dimnjak. Za to mjesto vežu me lijepe uspomene; bilo je to naše obiteljsko okupljalište. Od tamo je deda ispraćao i dopraćao djecu i unuke s mora (bilo je taman usput kad se krene iz Sarajeva prema moru i kontra), tamo smo za Novu godinu znali danima ostati zatrpani u snijegu, i čoporativno smo roštiljali za Prvi maj. Međutim, tada, nekad davno, naša kućica, kao ni ostalih par vikendica (da, tad je vikendica još uvijek bilo par), nije bila prikopčana na vodovod (kao ni na telefon; nije bilo mobitela, već se dovikivalo s brda na brdo kad se zvalo na kafu). Prvenstveno zbog toga što je tada Konjic bio znatno manji nego danas, a vodovoda u našem kraju nije ni bilo. Voda se morala dovlačiti. Znalo se ponijeti par kanistera i pletaru vode za piće iz Sarajeva (po babinom naputku). Ili natočiti usput, na česmi u Bradini.

Kuća je bila okružena šumom, a kroz šumu je tekao potok. Obožavao sam to mjesto, gustu hrastovu šumu. Bojao sam se silaziti niz sjenovitu padinu prema potoku, u jesen sklisku od vlažnog opalog lišća i prepunu korjenja i drugih skrivenih zamki za nespretna stopala u Jugoplastikinim crvenim čizmicama. A potok, e to je tek bilo nešto. Činio mi se OGROMAN, prava rijeka. Bio je uvijek bistar i ledeno hladan. Dok je otac punio kanistere s našeg malog izvora koji se podno kuće odmah ulijevao u potok, ja sam jurio žabe i punoglavce između kamenja. A tek pećina za koju mi je tetak rekao da u njoj žive patuljci. Doduše, po njemu su i u šarenoj ribarskoj kućici na drugoj obali jezera živjeli ti isti patuljci. Najviše od svega pamtim kristalno čist huk vodopada koji je potok pravio nešto uzvodno od našeg izvora.

Od tada je prošlo mnogo godina. Baba i deda odavno više nisu s nama, odnedavno ni tetak. Za patuljke ne znam gdje su; ako ćemo pravo, nikad ih nisam ni vidio. Našu kuću na jezeru odnio je ratni vihor. Nema ni guste hrastove šume, nema ni bagrema; nestali su i dosadni puhovi koji su dalekovodom predvečer iz šume preletali na naš tavan i tamo pravili lom. Sa šumom je nestao i potok, i slap, i naš izvor. Tamo gdje sam nekad lovio punoglavce među kamenjem danas je u drač zarasla olupina nekakvog Yuga. I kroz Bradinu samo prolazim i staru česmu više ne viđam. Možda ni nje više nema.

* * *

Kad god krećem na put kupim par flaša Kiseljaka, onih malih, po pola litra. Ubacim u pretinac ispred suvozača. Nekih tradicija se ipak treba držati.

Slike:

• Naslovna: Zen Water by darkpatator
• Škodilak: Veterán Autócsodák

Pogledajte i ovo:

• [Blog Action Day 2011] Pizza und Cola
• Muzej blogova
• Novosti BH weba
• Cloud Notepad – nezabilazno blogersko pomagalo
• bhBlog v1.5 – addendum