More i Drveta
Nisam pisao protekllih dana znajući da ću ponukan skorašnjim tragedijama, koje su ionako dovoljno zastupljene na raznoraznim blogovima, biti u prevelikom iskušenju da o njima i sam pišem. Kada sam se napokon odlučio ponovno objaviti nešto, privuklo me je par lirskih detalja iz moje tekice famosis, nastalih u ljeto 2003. Red nebuloze, red prirodnih ljepota, red introspekcije i samospoznaje…
Oduvijek voljaše drveta. Njihovu snagu, gordost, otmjenost, stamenost, plemenitost. Smuči mi se kad vidim kako neko posiječe drvo. Najdraži prizor mi je lagano lelujanje grana na povjetarcu. Valjda sam takav tip. Koji voli drveće. Zar ima ičeg ljepšeg od zlatnih zraka zalazećeg sunca koje kroz krošnju padaju na pokošenu travu? Jeste da sam gradsko dijete, i da sam na betonu proveo 99,8% života, ali svejedno volim prirodu. Kod drveća jedino ne volim (a ne vole ni ona) trulež, bube, i onu blatnjavu zemlju bez trave ispod guste krošnje.
Crnogorica je divna. Crnogorična šuma je najveća ljepota svake planine. Ali ja sam najviše vezan za pet vrsta drveća: lipa, hrast, kesten, maslina i jablan. Sve odreda listopadnice. Zimi miruju,a ljeti žive duplo intenzivno.
Ne znam odakle tolika sklonost drveću, samo znam da je od malih nogu. Nikad nisam svjesno uništio mladicu, nikad nisam kidao listove (bar ne nemilice). Zato drveće voli i mene, nikad nisam pao s drveta mada sam se kao dijete volio penjati. Kao klincu, kućica na drvetu bila mi je životni san (neispunjen).
Obožavam igru svjetla i sjene koju igraju listovi drveta. Evo, baš dok ovo pišem uživam u prizoru jedne lipe nasuprot mom prozoru koja se lagano njiše na popodnevnom povjetarcu. Njene grane kao da mi mašu, okrećući čas svjetliju, čas tamnije zelenu stranu listova. Drvo pjeva kupajući se u obilju sunca. Ptice veselo cvrkuću na granama.
Jedna stara breza viša je od ostalog drveća u mojoj ulici. Nadvisuje sve zgrade sem nebodera. Lagano zelenilo njene krošnje obasjane suncem upotpunjuje idilu čistog podnevnog nebeskog plavetnila prošaranog sa dva bijela oblačka koji lagano putuju. Jedan prizor mi se urezao u sjećanje: pogled kroz grane masline a primorski horizont Dalmacije, nebo i more spojili su se u daljini; more, prošarano tamno zelenim otočićima uokvirenim smećkastim stijenama na kojima se valovi razbijaju uz pjenu, bilo je puno kresta valova koji su lagano hitali ka obali. Nebo je bilo tamno plavo, bez oblačića. Spuštala se večer i svjetionici su stali namigivati. Bio sam mlad i sretan, bez obaveza i problema. Ne znam koliko sam tako ostao očaran prizorom, samo pogledom prateći brodove u daljini. Tek me je večer odvojilo od njega.
More, more… Zaljubljen sam u more. Živim među planinama i sa dolaskom ljeta neizbježno osjetim poriv za morskim zrakom punim mirisa Mediterana, dodirom Jadrana, hladom kamenih ulica.
Možete reći da sam nepopravljiv romantik, jesam, ali uživam u tome. Moj romantični smisao za uživanje pružio mi je više zadovoljstva u životu od bilo čega drugog. Zar ima ljepšeg opuštanja do u hladu primorskog bora dok se pogledom luta po pučini?
Konačno sam shvatio zašto sam oduvijek bio drukčiji od drugih, zašto se nikad nisam uklapao, vazda bio iznimka. Zašto sam se uvijek čudio svemu oko sebe i sve to s tako velikim užitkom istraživao. Ja sam pjesnik, pisac, čuđenje u svijetu. Bogom mi je dan talent za gospodarenje riječima, što pisanim, što govorenim. Dana mi je prilika da stvorim nešto što će ostati iza mene, kao svjedočanstvo moje ljubavi prema ljepoti prirode koju čovjek prečesto smeće s uma. Preostaje mi samo da tu priliku i iskoristim.
Pogledajte i ovo:
- Fantasy roundup, take two
- Krivo je more…
- [Blog Action Day 2010] Potok i flaša vode
- Novosti BH weba
- Dan 9. – Igre i Xbox Live
