Kupit ću si space-shuttle

Gotovo svi ozbiljniji mediji (čitaj strani mediji, kod nas su poslije izborna natezanja oko fotelja daleko bitnija) s iole širim fokusom zadnjih dana neprestano bruje o nadolazećoj recesiji, katastrofi na burzama i globalnoj ekonomskoj krizi. Red je onda da se i na ovom renoviranom ne-blogu kaže pokoja suvisla o toj nezaobilaznoj temi.

Da na početku naglasim, nisam ekonomist, ne razumijem se u burze, burzovne indekse, kvocijente solventnosti i slične kerefeke, nit’ smatram da sam išta pametniji (naprotiv) od stručnjaka svjetskog kalibra koji se, navodno, hvataju za glavu i oplakuju donedavna ‘dobra vremena’ svjetske ekonomije. Ipak, znam zbrojit dva i dva, i malo mućnut glavom kad zatreba.

Kad se svi burzovni indeksi, šta god da su, crvene i počinju minusom, to nikako nije dobro, ovo i mala djeca znaju. Još kad prikažu one grafove kako strmoglavce ispadaju s ekrana, bude kao u filmovima.

Ponekad se čini da je cijela priča o globalnoj ekonomskoj krizi jedna velika sapunica, zapravo, čitava globalna ekonomija je jedna velika sapunica. Da budem precizniji, jedan globalni balon sapunice koji se prenapuhnuo i sad je, gle čuda, puknuo i splasnuo. Kad se malo bolje pogleda s te strane, nije ni čudo što niko u biti nije iznenađen ovim što se dešava.

Živjelo se dobro, trošilo se više nego što se zarađivalo, i to na globalnoj razini. To vam je taj famozni život na kredit. Svako je svakome dužan, i to više nego što si to može priuštiti.

Problemi nastaju kad se dug više ne može otplaćivati. Ne mislim sad na zapljene, na male, obične ljude (na njihove probleme, muku i jad, se niko ionako ne obazire – osim pred izbore), već na banke i globalna kreditna čudovišta od fondova. Jer i banke i fondovi su također dužnici. Ne trebaju njima zaplijenjene kuće, auti i ne znam ti šta sve ne, njima treba gotovina kojim bi otplatili vlastite dugove. A i onaj kome je ta banka ili fond dužna je i sam dužan, i treba mu ta gotovina koju mu ona ista banka ili fond ne mogu vratiti dok ne naplate svoja potraživanja, i tako se problem propagira kroz sistem. Poslušajte malo šta govore ekonomski eksperti: kažu problem je što banke više ne žele posuđivati jedne drugima jer nemaju povjerenja. A ako ne posuđuju jedne drugima, nastaju (privremeni) problemi s likvidnosti (dok ne naplate vlastite dugove) koje si ne mogu priuštiti, i onda za uzvrat ne posuđuju drugima. I tako se vrtimo u krug koji je teško razbiti. Kad odeš u banku i želiš podići lovu s računa, i kažu ti da banka nema para jer je posudila nekom koji te pare ne može vratiti, to je jako loša stvar.

Ako se tvrtke ne mogu zaduživati, ekonomija ne može rasti, dolazi do stagnacije i recesije… Stagnacija i recesija su veliki problem, zato što u životu na kredit računamo da ćemo rasti za toliko i toliko posto, tako da se možemo dodatno zaduživati. U sve planove je uračunat rast, ako tog rasta nema, a zaduživalo se po planu, eto problema (eventualno i bankrota). Da mi je sad naći snimke ministarskih izjava pri planiranju budžeta kako samouvjereno govore kako će rast BDP-a biti dovoljan da pokrije dodatna zaduženja…

Na sve ovo još se nadovezuju i burze. Meni to sve skupa liči na legalizirano mešetarenje koji se zasniva na pretakanju iz šupljeg u prazno. Ponavljam – ne razumijem se u te stvari, ali tako mi izgleda. Kako se može zaraditi na fluktuacijama dionica? Samo ako neko drugi na toj istoj fluktuaciji zabilježi gubitak. Tako da je predstava da se na burzi stvara vrijednost po meni pogrešna. Ima raznih mehanizama, naravno, koji možda i stvaraju vrijednost, ne znam, ja sam laik, ali sve je to nekako labavo i neodređeno. Nije ni čudo što je puklo.

Valjda i vrapci na grani znaju da se prave vrijednosti mogu stvoriti samo proizvodnjom. Nekako je sve to i logično – proizvodnja i stvaranje nečeg novog. Savjetovanje, turizam, financijski sektor, ma sve je to fino, ali i šupljiranje. Fabrike, to je ono pravo. A sve su fabrike u Kini, Tajvanu, Vijetnamu, Indoneziji… Toliko se vrijednosti tamo stvara, dobar dio robe se plasira na zapad i onda novac ide u Kinu. Naravno, vlasnici svih tih tvornica su Zapadnjaci, tako da se većina love vrati nazad, ali vrati se jako malom procentu populacije. Većina ostaje bez posla – u fabrici treba 1000 radnika i jedan vlasnik, omjer je očit. Povrh svega toga, države većinu prihoda ubiru od proizvodnje, ne od carine robe iz Kine, niti od oporezivanje šačice bogatih vlasnika Kineskih tvornica. Ovako bar ja kontam, možda se može i kako drukčije namiriti državna kasa, ali čini mi se da je nekako fol namaknuti lovu izvana, da je kod nas bude više, a ne obrnuto. A na Zapadu, u velikim ekonomijama i svjetskim silama, dešava se upravo ono što se dešava nama, ogromni deficiti i ispumpavanje love.

S obzirom da su Zapadnjaci navikli na sve moguće pogodnosti koje moderno društvo pruža, države mnogo troše, a kako je sva proizvodnja odselila na istok, moraju se zaduživati. SAD je dužan preko 10 biliona dolara. Pitanje je: šta sad kad se više nema od koga posudit?

Zbilja ne znam, ne treba bit genij da se skonta da sve upućuje na katastrofu. Za nadati se da ima ko pametan da popravi kvar. U međuvremenu, skupljam lovu, želim si kupit space shuttle na rasprodaji kad Ameri bankrotiraju :D

Pogledajte i ovo:

• Špijuni su među nama – third-party tracking skriven u WordPress pluginu
• Game of Thrones u aprilu
• World of Tanks
• Život u zemlji seljaka
• O šiframa