Kakofonija

Volim Twitter. Ali ono fakat. Vrlo praktična stvarka, prvenstveno zbog odličnog API-a kojim je (očito) vrlo lako ovladati čim postoji toliki broj aplikacija koje ga koriste (te iste aplikacije uvelike olakšavaju baratanje Twitterom, njegovim sadržajem i opcijama). Uvezao sam svoj Twitter account sa facebookom. Čim objavim twitt, on automatski ažurira i moj facebook status. To mi se sviđa, jer nema mi ništa mrže nego koristiti bruku različitih usluga koje nude slične opcije i onda trčkarati od jedne do druge i ažurirati svaku posebno istom informacijom. Centralizacija je, u ovom slučaju, dobrodošla.

No ima Twitter ima i svojih mana, koje u posljednje vrijeme postaju sve izraženije. A i sama se usluga, čini se, razvija u nekom drugom smijeru od onog koji su njeni tvorci zacrtali. Ništa čudno, u informatici to tako ide, tvorac nekog programa obično ne može ni naslutiti za šta će ga se sve koristiti jednom kad ga se pusti u divljinu, među tehnički & informatički često nedovoljno potkovane korisnike (to je ona kategorija koja nakon upita ‘Unesite broj 0-9′ upiše ‘a’). Ali udaljavam se od teme, vratimo se Twitteru i njegovim boljkama.

Twitter kaže za sebe da je mikroblogging platforma. Ono, ekipa piše blogove, gdje je svaki post dug najviše 140 znakova (pikaju se i razmaci). OK, ideja k’o ideja nije sama po sebi loša, ali kao i većina stvari na Internetu dobrano naginje ka svojevrsnom hype debilizmu.

Zašto hype debilizam? Pa, i mikroblog je, ipak, negdje u dubini duše, samo blog. I kao takav je u veeeelikoj većini slučajeva jedna obična gomila smeća – debilizma. Baš kao i kad su ovi ‘klasični’ blogovi u pitanju, najveći broj twittova/postova ne služi ama baš ničemu osim da njegov/njen autor napiše nešto. Činjenica da to što je napisano uopće nikoga ne zanima niti ikome koristi je irelevantna. I još kad se čitav svijet nafura na nešto i počne masovno proizvoditi gomile sadržaja koji je, na žalost, većinom smeće vrlo ograničenog roka trajanja, dobijemo pravi pravcati hype debilizam (sviđa mi se ova kovanica, mislim da ću je patentirat).

Jasno je da ljudi ne vole čitati, još manje pisati, stoga ograničenje od 140 znakova, vjerujem, djeluje vrlo primamljivo većini prosječnih Internauta koji su se na Twitteru konačno našli na svom (više o ovom pričitajte u sjajnom tekstu Hrvoja Marjanovića na index.hr: Poslije svega bijaše riječ) , no ta sama kratkoća – glavno obilježje Twittera za sobom povlači jedno logično pitanje: šta se to suvislo može reći u tih 140 znakova?

Srećom, među svim tim kukoljem, nađe se i žita. Internet je vrlo brzo prepoznao veliki potencijal Twittera kad je prenošenje vijesti u pitanju. Ta osobina bloga posebno je došla do izražaja kod Twittera i sličnih usluga, upravo zbog kratkoće postova, ali i social komponente pretplata. Ukratko, možete se pretplatiti na vijesti i pratiti uživo kako pristižu. Da ne govorimo što je ovo vrlo, vrlo brz način prenošenja vijesti i njihove distribucije velikom broju zainteresiranih. Iskreno, Twitter osobno najviše koristim upravo za praćenje vijesti. Svaka medijska kuća, TV postaja, radio stanica, web portal, ali i svaka firma, autor/umjetnik, političar i sl., svi imaju svoj Twitter račun koji koristi kao svojevrsni breaking news kanal. Tako je Twitter postao najnoviji izdanak šume alternativnih medija.

Dovdje je sve divno i krasno, u čemu je onda problem? Problem je u smeću! Na Twitteru ima toliko sjajnih kanala koje bih volio pratiti, ali jednostavno ne mogu. Ti kanali izbacuju toliko twittova, nije mi jasno kako se to uopće može pratiti. Makar mi je većina toga relativno zanimljiva, druge korisne informacije se jednostavno utope među mnoštvom, u šumu – pravoj kakofoniji (pročitajte i sjajan Eniacov post na ovu temu: Ubijte šum). Postoje filteri i posebni programi koji pomažu u praćenju velikog broja Twitter korisnika i još većeg broja twittova, no još nisam toliko lud da čitav monitor posvetim samo (inače odličnom) TweetDecku. To mi je nekako potpuno oprečno jednoj od, po meni, osnovnih premisa samog mikroblogging koncepta: jednostavnosti.

Koristim twhirl, Adobe AIR programčić nešto bogatiji opcijama od web sučelja Twitter stranica. Njemu me je privukla jednostavnost, neovisnost o platformi (koristim više operativnih sistema, a želim imati isti program na svim kompjuterima), i mogućnost izbacivanja oblačića s novim twittovima ljudi koje pratim. Novi twitt se pojavi negdje u ćošku, zadrži se par sekundi i nestane. Vrlo praktično. A i sam program mi je simpatičan (veliki plus).

No ima onih Twitteraša koji doista nemaju mjere. Oni koji konstantno izbacuju twittove svakih par minuta vrlo brzo postanu unfollowed. Imam i preča posla od praćenja nečijih nakupina mozgarija po čitav dan. I tu dolazimo do pravog problema s kojim se Twitter danas susreće: kako da pratim nekog, ali da od njega ne primam baš sve (na iole jednostavan i prirodan način)? Mogući ogovor je social search engine kakav je npr. Collecta koja zna pretraživati twittove na osnovu unesenih ključnih riječi ili fraza, ali nije ni to pravo riješenje.

Baš kao i svojevremeno (i još uvijek) facebook, i Twitter postaje polako ali sigurno zatrpan smećem. Da je tomu tako svjedoči sve više kuknjave korisnika na istu temu. Kako će Twitter s ovim problemom izaći na kraj, ostaje da se vidi. Za nadati se da će mu to poći za rukom, bila bi doista velika šteta da jedna tako sjajna usluga i koncept propadnu zatrpani smećem.

Pogledajte i ovo:

• FireSheep i Session Hijacking – kad ti ovce spale farmu
• Migracija sa Blogger.ba
• Facebook Notes RSS Import fail
• Špijuni su među nama – third-party tracking skriven u WordPress pluginu
• CopyPaste’s Podcast – Ep24 – CP’s back!