Ići doma
NIKADA ne ljetovati tri avionske stanice od nigdje. NIKADA, jedino ako imaš auto na raspolaganju, a i onda samo MOŽDA, a i to samo ako se osjećaš sretnim/sretnom.
Bio sam u Trpnju kod svog rođe, i bilo mi je fino. Mirno, tiho, baš pravi odmor. Spavao sam danima, čituckao knjigu na verandi u hladu palmi, dremuckao, baš se propisno odmorio. Malo skoči do plaže, pa onda odspavaj koji sat, malo leškari s knjigom, pa onda sve nanovo.
Kad sam se zaželio malo gužve i graje, zaletio sam se do drugog rođe u Orebić (malo me je tamo ekipa čudno gledala kad sam iz Trpnja stigao za 15 minuta u sred noći). Vidio sam u Orebiću neke ljude prvi put nakon 9 godina. S nekima sam išao zajedno u školu dok sam tamo živio. Rođo i ja smo uvijek imali talenta i inspiracije za napravit lom. A loma je bilo. I cuge. I treba. I baš nam je dobro bilo. Skroz je fino u Orebiću.
Vrijeme? Malo mrzlo, pogotovo more. I ne može se pit voda iz vodovoda (nije mi jasno kakve ovo veze ima s vremenom, al’ eto). Mimo toga, skroz O.K.
Vratio sam se noćas. Kontao sam kidnut s mora prije staraca i malo odmorit i od njih. A i oni od mene. I tad je počeo show.
Prvo trajekt kasni skoro sat. Ali došao sam do Ploča na vrijeme. A onda drama. Kontam, nedjelja je, bit će gužve na cesti, idem vozom. Kupim kartu, izađem na peron taman na vrijeme da vidim kako kreteni razbijaju kompoziciju o branik na kraju kolosjeka. Fino se zaletio vozom idiot i nije kočio. Polomili su zadnji vagon i nosače za kablove za struju. Stanica je bila puna ljudi, sreća pa nije vagon još malo izletio, bilo bi mrtvih. Koji idioti. Čitam jutros o ovome u Avazu. Samo što oni nemaju slike, a ja imam :-p
Ništa, kontam odoh ja na bus. Kupim zadnju kartu za bus iz Splita za rajvoSa, vratim onu željezničku, bar pare uzmem nazad. I tako, bus kasni, u međuvremenu osposobe voz i on krene u 18:45 (trebao je u 16:20). Koliko sam čuo od mašinovođe, nisu radile kočnice. Sreća pa su skontali na stanici, a ne nedje drugo. Ja u to više ne sjedam.
Elem, kasni bus. Dođe nekih 45 minuta kasnije, u 19:15. Kad-nema mjesta. Prodali su više karata nego što ima mjesta u busu. Sreća, dođe šefica stanice, diže frku na vozače, valjda su primali putnike sa strane. Al’ džaba, gamad neće da puste u bus. Pola sata sam se natezao s njima na kolodvoru u Pločama. Za popizdit, zbilja. Al’, nekako su nas potrpali i dođosmo do Sarajeva iznenađujuće brzo, s obzirom da je nedjelja bila, za pet sati. Naravno, klima je bila pokvarena i nije se mogla isključit i do Mostara sam postao certificirani pingvin.
Malo iza ponoći sam bio doma. Nekako. Jedva. Ali napokon.
Koja avantura ići doma? Dovoljno sranja da upropasti inače sasvim solidan odmor. Još samo da je trajekt potonuo, ili da je busu pukla guma, doživljaj bi bio potpun.
Slični postovi:
- Krivo je more…
- Sreća pa nam nisu plin ukinuli (i još par sitnica)
- Inglorious Basterds
- Nedjeljno-snježno-jutarnji post
- Upoznaj svoj grad da bi ga više volio
