Ho-ruk grad, država, nacija…

Svjestan sam činjenice da je nacija kod nas prilično kompliciran pojam još kompliciranijih konotacija, pomućen s dobrom dozom naroda, pa čak i religije. Pravno gledajući, valjda bi bilo korektno spomenuti sva tri konstitutivna naroda + ostale, no to mi je malo predugo za naslov. Osim toga, naglasak naslova nije na naciji, već na onom ho-ruk. Uostalom, ono o čemu ću pisati u ovom postu nije specifično samo jednoj naciji, državi, religiji, ili čemu već, bojim se da je zajedničko za ama baš sve i da ću uspjeti samo zagrebati površinu. Što ne znači da neću probati…

Yup, previše je vremena prošlo od posljednjeg pravog blog članka (posta, kako to mi blogger od milja zovemo). Znam da sam obećao novi (kvalitetan) post svakog ponedjeljka, ali kad bolje razmislim, kad se nema šta pametno reći, bolje je držati jezik za zubima. Osim toga, ovaj blog održavam najvećim dijelom zbog vlastitog zadovoljstva, kad nešto postane obaveza zadovoljstva vrlo brzo nestane. Stoga, zašto se forsirati ako nema inspiracije? Ostao sam tih, bar do danas. Vrijeme je da se nešto i napiše.

Iza nas je još jedan, jubilarni 15. po redu Sarajevo Film Festival. Do dana današnjeg nije mi jasno zašto se festival u Sarajevu mora zvati na engleskom (kao i zašto većina firmi u državi mora imati englesko ime iako nikad neće poslovati dalje od susjednog sela, ali ovo je neka druga priča) – bilo koji od tri službena jezika traži jednu laganu transformaciju onog ‘Sarajevo’ u ‘sarajevski’. Osim toga, ja sam sve samo ne lingvistički autoritet, stoga neću cjepidlačit. Ono što želim reći je kako sam svaki put iznova oduševljen organizacijom festivala koji je sve veći, uspješniji i poznatiji. Ništa mi draže nego kad mediji po Hrvatskoj i Srbiji sa zavišću izvještavaju o događajima u Sarajevu za vrijeme trajanja festivala. Nek ima nešto i kod nas.

Mada se SFFu ima šta prigovorit (prije svega tu mislim na počesto tanak program i iritantno umišljene zaštitare i vozače službenih festivalskih Passata koji su u prometu važniji od generalnog sekretara UNa trpaju se i uzimaju prednost gdje stignu), za mene je to jedan izuzetno pozitivna serija eventa (Bože, kako mrzim ovu riječ). Pogotovo kako su festival počeli pratiti drugi sadržaji. Čitav grad živne tih 10 dana, nešto se dešava na sve strane, noćni život ne završava sa zadnjim trajvanom. Koncerti, partyi, ulice pune ljudi u toj mjeri da se mora promet zatvarat u centru (ne može se vozit koliko je ljudi na ulicama). Parkovi puni, sve puca po šavovima koliko se ljudi nagura oko City Puba, Haciende, ispred Narodnog pozorišta, između Masha i Opere, oko Delikatesne… Istina da masa drugih mjesta zjapi prazno, ali preživi se tih 10ak dana.

Hoteli su puni turista, na ulici se može čuti strani jezik često gotovo koliko i domorodački. Kinezi, Japanci, Koreanci, Rusi, Rumunji, Srbi, Hrvati, Slovenci, Švabe, Francuzi, Španci, Englezi, Ameri… Zalomi se i koji Bosanac/Hercegovac. Hostese se moraju uvozit (kao da u Sarajevu nema dovoljno lijepih cura, pih). Turizam tih dana cvjeta i u ćevabdžinicama po Čaršiji se traži mjesto više. Gradsko komunalno se satra čisteći ulice, sve se sjaji, čitav grad se doista kolektivno trudi da bar tih dana sve bude za 5 i da se Sarajevo i Sarajlije svijetu predstave u najboljem svjelu.

Ne želim ulaziti u samu organizaciju festivala, u logistiku i diplomaciju koja stoji iza svega toga, u to se zbilja ne razumijem, ali sam svjestan koliko tu ima posla, i ovim putem i javno skidam kapu ekipi koja sve to organizira i drži pod kontrolom. Svaka čast, ali ne želim govoriti o tome. Želim govoriti o onome što se zbiva oko festivala, u gradu, i što može primjetiti svaki slučajni prolaznik. Pa tako i ja.

Možemo mi pričat koliko želimo, ali istina je okrutna: Sarajevo je samo najveće selo u BiH. Kao i svaka druga selendra, i Sarajevo ima svoj trenutak kad se osjeća važno i centrom svijeta. U našem slučaju je to još i gore: ne centrom već dijelom svijeta, inače smo na marginama svih svjetskih dešavanja, kao da nas ne pogađaju ili nas se ne tiču. Živimo u samo-nametnutoj izolaciji (ne, nije kriva EU što nam trebaju vize ako želimo dalje od Trakošćana, samo smo krivi za to), gradom prevladava pravi pravcijati mahalski mentalitet obilježen prije svega nekakvom (istina romantičnom, ali ipak) zatvorenošću. Mir, tišina, priča, izolacija, to je Sarajevo. Ni nalik modernim europskim metropolama koje su pune dešavanja, akcije, dinamike, koje su otvorene prema svijetu. Sarajevo je sve samo ne takvo.

SFF je naš seoski vašar. Ne doslovno, ali efekt je isti. Sve se nalicka, dotjera, svi se trude bit u selu dok je vašar. Po SFFu se planiraju godišnji odmori. Iz susjednih sela svi dolaze u naše na vašar. Žena, uh, srce me zaboli kad pomislim. Djevojke, zaista, ne zna se koja je bolja. To sve napucano, sve dobro. Nemoguće da su sve došle sa strane, zato se pitam (s razlogom) gdje se kriju ostalih 355 dana, kad nije festival?

Nemam ništa protiv festivala i vašara, dapače. Ali ne mogu se ne zapitati: zašto smo dio svijeta samo tih 10 dana, a ne i preostalih 355? Zašto noćni život ne cvate i ostatak godine? Raje očigledno ima, ima interesa (i para), zašto onda nema sadržaja?

Kod nas izgleda sve mora biti na ho-ruk. Hajmo pravit festival – hajmo! I onda se svi zadaju, i to ispadne super. Na koncerte ili idu svi i prolama se stadion, ili ne ode niko. Eno, stvorila se neka euforija oko Želje, Grbavica je za svaku tekmu puna skoro do vrha. Prošle godine nije bilo euforije, slabo je ko išao mimo najzagriženijih navijača. Raju uglavnom nije briga za ništa, ali kad se zadaju za nešto, onda se zadaju svi, napravi se euforija. Bez toga izgleda ništa.

Mislim, OK je to, stvori se neki osjećaj svrsihodnosti, odjećaj da se sudjeluje ili makar prisustvuje nečemu ako ne važnom, onda dobrom. Da se radi nešto korisno. Raja to vole, a, bit ću iskren, u Sarajevu se baš i ne može često osjetit. Hljeba i igara, treba nam to, da se bolje osjećamo.

Zato se komotno možemo prebacit u hibernaciju i odspavat zimski san to 16. SFFa… Možda bude štagod pametno u međuvremenu, ali SFF je zagarantovano vrijeme kad se isplati biti u Sarajevu.

Pogledajte i ovo:

• Život u zemlji seljaka
• Krivo je more…
• bhBlog v1.5 – addendum
• IQDoza – novost BH podcasting scene
• Back to blog