Bloggeri Twain i Hemingway

U jednom od prethodnih tekstova, onom naslovljenom Bloggeri i umjetnost pisanja, pokušao sam vas uvjeriti (a i sebe) kako smo mi bloggeri zapravo umjetnici i kako ono što stvaramo treba cijeniti jednako kako se cijene (uobičajena) književnost i/ili žurnalistika. Jesam li u tome uspio ili ne, u ovom trenutku i nije toliko bitno, vratit ćemo se toj raspravi u jednom od narednih tekstova. Za sada je dovoljno da se slažemo u jednom: bloggeri pišu. Vjerujem da nam ova teza (oko koje, nadam se, nema nesuglasica) može poslužiti kao premisa za nastavak diskusije.

Već sam spominjao Dana Simmonsa i Writing Well eseje koji su inspirirali ovu seriju tekstova. Ne želim se kititi tuđim perjem, podosta toga što ćete u nastavku čitati pođonjeno je od riječi do riječi, moj doprinos je adaptacija napisanog za perspektivu iz koje mi bloggeri gledamo na probleme pisanja koji se u esejima obrađuju.

Započnimo pitanjem:

Može li se nekoga naučiti da dobro piše?

Autor precizira pitanje: “Može li se vještina pisanja osoba svih uzrasta unaprijediti u znatnijoj mjeri?”. Simmons nas uvjerava da je to itekako moguće (ohrabrenje odmah na početku!), ali istovremeno podcrtava razliku između onih koji dobro pišu i pisaca.

Navodi kako biti piscem zahtijeva čitav niz vještina: prije svega sposobnost izoštrenog i objektivnog opažanja, istančan sluh za jezik, shvatanje struktura i protokola fikcije, sposobnost duboko analitičkog čitanja, vještina stvaranja fikcijske strukture od nečega što je skoro pa beskonačan kaos stvarnosti, izražena inteligencija i načitanost, hrabrost da se kaže ono što drugi obično izbjegavaju diskutirati, i, u većini slučajeva, široko opće obrazovanje stečeno i prije nego se počne učiti kako postati piscem. Iz ovog nemalog popisa može se zaključiti da vrlo malo ljudi posjeduje sve predispozicije da postanu piscima, tj. dovoljno dobrim piscima da bi njihova djela čitale hiljade i milioni čitatelja.

SAD ima populaciju cca 300.000.000 ljudi. Od tih tristo miliona jedva 400-500 njih zarađuje hljeb svoj svagdašnji isključivo pisanjem fikcije. Od tih 400-500 neki kažu da ih jedva 54 zna pisati komediju. Drugi će reći samo pola od tog broja. Ne vjerujete da je u populaciji SADa svega 0,000167% profesionalnih pisaca (govorimo o 0,167 promila)? OK, koliko profesionalnih pisaca znate u BiH, ljudi koji žive isključivo pišući romane fikcije i srodne publikacije? Ako je udio isti ili sličan onom u SADu, na naših 3,5 miliona trebali bi imati bar 5,83 pisaca. Iskreno, mislim da nemamo ni pola od toliko.

Dakle, pisanje je teško. Istina, mi blogeri ne ciljamo na to da postanemo profesionalnim piscima (bar većina nas ne), ali mislio sam da malo statistike može dobro ilustrirati koliko je teško dobro pisati. A pisati dobro i kvalitetno ipak svi želimo, zar ne?

U tome nam ne pomaže to što su nas u školi učili da ako želimo pisati sve što trebamo učiniti je osloboditi skriveni unutrašnji ‘kreativni potencijal’. Od prvog razreda osnovne do post-diplomskog, sve se svodi na oslobađenje tog teoretskog potencijala. Oslobodite pisca u sebi, kasnije je sve šaša.

Iako skriveni talent i nepresušna inspiracija svakako igraju veliku ulogu u procesu formiranja pisca, sami po sebi talent i inspiracija ne mogu puno toga postići. Svi znamo za mlade matematičke genije. Do svoje tridesete ovi ljudi već dostižu svoj vrhunac. Poznati su i muzičari čija se genijalnost počela ispoljavati još u najranijem djetinjstvu (sjetite se samo Mozarta). Nema spisateljskih genija u tako ranom dobu. Jednostavno ih nema. Nula. Keine.

Istina je da neki mladi ljudi imaju više sluha za jezik i pripovjedački dar kojim se 99% populacije ne može pohvaliti, ali da bi postali dobri pisci trebaju im godine i decenije životnog iskustva – tko još želi čitati bilo šta što piše čak i najnadareniji osamnaestogodišnjak? – a onda još godine i decenije usavršavanja spisateljskih vještina.

Disciplina. Čitanje i ‘kupljenje trikova’. Učenje. Trud. Znoj. Učenje. Sazrijevanje. Još discipline. Još učenja. Još čitanja. Još vježbanja. Još sazrijevanja. Još discipline. I tek onda se može početi.

Dio višestruko naglašene discipline je pažljivo čitanje svega i svačega. Drugi dio je slušanje onoga što veliki i priznati pisci imaju reći o pisanju.

What every writer needs is an absolutely earthquake-proof shit-detector. Every real writer needs one. – Ernest Hemingway

Ovo upućuje na zaključak da postoje ‘pravila pisanja’, na što će mnogi pronaći zamjerke rezonujući da pravila pisanja ne postoje, jer je to posve individualan kreativni proces, tako da su i pravila individualna, tj. neka univerzalna pravila ne postoje. Nisu u pravu; pravila pisanja, kao i pravila svakog drugog kreativnog stvaralašta itekako postoje. Prije nego što postanate slikar, morate naučiti crtati, i prije nego što postanete muzičar morate naučiti pjevati/svirati. Tek kada naučite osnove, pravila, možete ih početi ‘kršiti’. Možemo raspravljati kako se vrhunska umjetnost dijelom svodi upravo na kršenje postojećih pravila i uspostavljanje novih, no sve to ipak implicira da neka pravila postoje.

Mark Twain, američki književnik i jedan od meni najdražih pisaca 19. vijeka (sigurno ste čitali Toma Sawyera i Huckleberry Finna (a možda i još ponešto, tipa Kraljević i prosjak), tako da znate ko je gosn. Twain (kuriozitet: bio je prijatelj Nikole Tesle)), u svom eseju “The Literary Offenses of James Fenimore Cooper” iznio je niz pravila pisanja (kojih se dotični J.F. Cooper, u Twainove vrijeme vrlo popularan književnik, nije pridržavao ni pod razno). Pravila je iz eseja popisao gospar Simmons, ja ih samo prevodim. Obzirom da ne smatram da je moj engleski ni približno dovoljno dobar za prevođenje bilo čega što je napisao klasik kakav je Twain, preporučam da popis u izvorniku pročitate u originalnom eseju.

Pravila pisanja Marka Twaina

1. Priča će nešto postići i do nečega doći.
2. Dijelovi priče će biti potrebni dijelovi priče i pomoći će da se priča razvije.
3. Ljudi u priči (likovi) će biti živi, izuzev leševa, i čitatelj treba moći razlikovati leševe od ostalih.
4. Likovi u priči, bilo živi ili mrtvi, imat će valjan razlog da se tamo nalaze.
5. Razgovor u priči (dijalog) će zvučati kao ljudski govor, trebao bi biti vjeran onome što bi stvarni ljudi rekli u dotičnoj situaciji, trebao bi biti zanimljiv čitatelju i trebao bi prestati kada ljudi ne mogu smisliti šta bi još trebali reći.
6. Kada autor opiše lika u priči, njegov govor i ponašanje trebaju odgovarati opisu.
7. Autor i likovi trebaju se ograničiti na realnost i čuda ostaviti po strani – ili, ukoliko se odluče za čudo, autor ga treba učiniti razumnim.
8. Autor će učiniti da se čitatelj zainteresira za likove u priči. Likovi će biti dovoljno stvarni da čitatelj zavoli dobre, zamrzi loše, i da mu je stalo šta će se desiti i s jednim i s drugim.
9. Likovi trebaju biti dovoljno jasno razrađeni da čitatelj može unaprijed procijeniti šta će svaki od njih učiniti u datoj prilici.

Pored ovih, navedeno je i par kraćih pravila. Autor će:

1. REĆI šta želi reći, a ne samo nagovijestiti.
2. Koristiti pravu riječ, a ne njenog rođaka u drugom koljenu.
3. Izbjegavati višak riječi.
4. Izbjegavati nejasnoće.
5. NE izostavljati neophodne detalje.
6. Izbjegavati lijenost u stilu pisanja.
7. Pridržavati se pravila gramatike i pravopisa.
8. Koristiti jednostavan stil.

Ovako popisana ova pravila se čine poptuno razumna. Čak se i podrazumijevaju sama po sebi. No zapitajmo se na trenutak u kojoj se mjeri tih pravila pridržavamo? Nije baš bajno, zar ne?

Pisajne definitivno nije timski sport (opisano je kao “that shameful thing you do alone, behind closed doors”). Ali, kao svaki sport (ili umjetnost, matematika ili trgovina) i pisanje ima složen skup pravila kojima se mora ovladati. Možemo si priuštiti da ih ignoriramo tek nakon što ih savladamo.

Mark Twain je jednom rekao da je čitanje kao vožnja vozom. Platili ste kartu i postoji određeni osjećaj nezadovoljstva ako samo sjedite u nepomičnom vozu na stanici dok kroz prozore vidite da se vani dešava svašta nešto, a onda najednom morate sići s voza na istoj stanici na kojoj ste ušli. O ovome govori Twainovo prvo pravilo – priča mora nešto postići.

Drugo pravilo nam sugerira da vlastiti tekst gledamo okom kritičara. Nekada se moraju žrtvovati ponajbolje rečenice i odlomci, samo zato što premalo pridonose priči. Sjetite se samo Hemingwayeva detektora.

Činjenica je da se mi blogeri više bavimo kronikom, izvještavanjem i nečim što više teži novinarstvu no pisanju fikcije prepune opisa, dijaloga, zapleta i napetosti, tako da se pravila o formiranju likova (a pogotovo ono s mrtvacima) i njihova dijaloga na nas ne odnose. Međutim, ostatka pravila se itekako treba pridržavati. Izbjegavati nejasnoće, koristiti prave riječi, pravilno razvijati priču, sve se to savršeno odnosi i na pisca nobelovca i na blogera koji piše svoj prvi post.

Kako se može početi pisati i potom održati spisateljski zanos tijekom dužeg vremenskog perioda? Kako pronaći fikcijski kontekst, kako ga stvoriti i kako znati kada pisati o njemu?

Pravi pisci obično mozgaju neko vrijeme nad idejom, znajući da komadići ideje, zapleta ili likova ne čine djelo. Dopuste da stvar odstoji, sazrije. Znajući da priča sama po sebi raste procesom pripovjedanja, dovoljno su mudri da se ne zalijeću grlom u jagode. Ovoga bi se trebali pridržavati i mi blogeri. Kad nam sine odlična ideja za post ne moramo odmah letiti za tastaturu i početi pisati, neće naškoditi ako ideja malo ‘odleži’.

Osnovni principi pisanja Ernesta Hemingwaya

1. Proučavajte najbolje književne primjere.
2. Ovladajte temom kroz iskustvo i čitanje.
3. Radite u discipliniranoj izolaciji.
4. Počnite rano ujutru i koncentrirajte se nekoliko sati svakog dana.
5. Počnite čitajući sve što ste prethodno napisali, ili, ako je djelo jako dugo, od prethodnog poglavlja.
6. Pišite sporo i odmjereno.
7. Prestanite pisati kad vam ide dobro i kad znate šta će se slijedeće desiti tako da imate dovoljno zamaha za početak narednog dana.
8. Ne razgovarajte o materijalu dok pišite o njemu.
9. Kada završite pisanje za taj dan, ne razmišljate više o tome. Dozvolite svojoj podsvijesti da razradi ideju.
10. Radite kontinuirano na projektu koji započnete.
11. Pravite bilješke svog dnevnog učinka.
12. Napravite listu naslova tek nakon što ste završili djelo.

Šta prvo pravilo znači? Ernest Hemingway ga je slijedio. On je bio samouk, u smislu da nije pohađao univerzitet – njegova škola bila je vožnja ambulatnih kola u Prvom svjetskom ratu – ali on je bio načitan i učen čovjek. Čitao je najbolje autore u istoriji književnosti i od njih pokupio šta je mogao, pripremajući se da razvije vlastiti jedinstveni stil. Da je Hemingway mladić danas sigurno ne bi čitao Dana Browna, George R.R. Martina ili nedaj Bože, Terrya Goodkinda, niti bi prekapao Internet u potrazi za dobrim blogovima; baš kao što je to radio prije stotinjak godina i sada bi čitao Tolstoja i Turgenjeva i Twaina i Jane Austen i Shakespeara i Bibliju i Dostojevskog i Conrada i Joycea. Možda doslovno nismo ono što jedemo, ali kao pisci, doslovno smo ono što čitamo. Čitajte djela prosječne kvalitete, učinite ih svojim literarnim modelom, i jednog dana vaš stil uzdići će se samo do nivoa prosječnosti. Proučavajte najbolje literarne modele, iako ih sigurno nikad nećete dostići (ako se to ipak desi, sjetite se mene i pošaljite mi potpisanu kopiju svog remek djela o kom će brujati cijeli svijet), vaše će pisanje tako zasigurno profitirati.

Hemingway nam govori koliko je važno održati ritam pisanja. Svaki pisac ima svoj mali ritual koji mu pomaže da se prebaci u to mistično stanje sanjarenja na javi koje zovemo pisanjem. To je sanjarenje dublje od onog u kom se nalazimo kad se duboko udubimo u neko štivo, a nemoguće je napisati išta iole kvalitetno bez njega. Čitanje svega što ste napisali prethodnog dana ili sedmice pomoći će vam da uđete u to stanje. Svaki tekst ima svoj stil  i ton, svoju jedinstvenu energiju ili šta već, i čitanje prethodno napisanog najbolji je način da povratimo tu energiju.

Vrlo je bitno pisati sporo. Neki pisci – jedan takav bio je sam Hemingway – to rade već u prvom ‘prolazu’, drugi u naknadnim revizijama. Dodaju i izbacuju rečenice i cijele pasuse i stranice, sve dok nisu potpuno zadovoljni. Tako se čuvaju grozničavog pisanja, koji je općenito loša praksa. Flaubert nas upozorava na grozničavo stanje zvano inspiracija, koje je prije stvar nerava nego uma. Grozničavo ćemo napisati puno toga, nabacati ideje i misli na kamaru, ali teško da ćemo napisati nešto dobro. Za potonje je potrebno vrijeme i pažnja posvećena detaljima.

Kada završite pisanje za jedan dan, nemojte više misliti ili pričati o tome o čemu ste pisali. Vaša podsvjest će strpljivo i dalje raditi na tome, pripremajući teren za sutrašnji nastavak. Osim toga, ukoliko se zaustavite kad je najzanjimljivije lakše ćete nastaviti naredni put: vaša vlastita znatiželja tjerat će vas da saznate šta se desilo kasnije.

Dakako, mi blogeri ne pišemo romane, već postove (sad će zlobnici reći kako CP piše ako ne romane onda bar novelete). Više je razloga zašto to tako ide, o čemu ću detaljnije u nekom od narednih postova, za sada je dovoljno utvrditi da naši tekstovi najčešće nastaju kao rezultat jedne seanse pisanja. Sama kratkoća forme nam uskraćuje potrebu da nastavljamo tamo gdje smo stali prethodnog dana. No ukoliko (kao ja) pišete blog post po 5-6-7 dana, uvidjet ćete koliko su popisana pravila na mjestu.

Hemingway nas zadnjim pravilom uči da naslov dolazi posljednji. Pišući stvorit ćemo mnoge neplanirane scene i motive koji možda savršeno ilustriraju djelo. Što je djelo duže, ovo ima sve više smisla. Radni naslov ne mora biti konačan. Hemingway bi po završetku romana prolazio kroz Bibliju ili Oksfordsku knjigu citata u potrazi za pravim naslovom. Otud biblijski The Sun Also Rises i John Donneov (engleski pjesnik iz 16. st.) For Whom The Bell Tolls, pa čak i Accross the River and Into the Trees, posljednje riječi Stonewall Jacksona (Thomas Johnatan Jackson, američki konfederacijski general).

Koliko se navedena pravila pisanja američkih klasika mogu primjeniti na naše svakodnevno bloganje prosudite sami. Ja ću u svakom slučaju truditi se imati ih na umu i primjenjivati ih što više. Ipak, blog nije roman, web kao medij nameće blogerskom stilu neka druga ograničenja o čemu će više riječi biti u jednom od narednih tekstova.

Do tada, porazmislite o ovome: likovni umjetnici imaju uljane boje, tempere, vodene boje, kredu i ugalj, nožiće za linorez i komadiće stakla za vitraž, grafitne olovke i pera, tuš i tintu, četkice i kistove, digitalnu obradu i efekte. Pisci imaju samo riječi. Od Eshila i Vergilija, preko Dickensa i Andrića i Joycea i Hemingwaya, pa sve do kakvog ubogog blogera, sve što imamo su riječi. Sada ih samo još valja pravilno rabiti.

Slični postovi:

• Bloggeri i umjetnost pisanja
• Blogeri i stil
• Monday rant
• Novosti BH weba
• Migracija sa Blogger.ba