Blogeri i stil

U ovoj seriji tekstova pisao sam o odnosu bloga i umjetnosti (Bloggeri i umjetnost pisanja), dotakao sam se općih preporuka za bolje pisanje (Bloggeri Twain i Hemingway), došlo je vrijeme da se pozabavimo stilom pisanja bloga.

Stil je prilično eterična kategorija koju je teško objasniti, a još teže definirati. Ne sumnjam da nam teoretičari književnosti mogu ponuditi adekvatnu definiciju, ali smatram da bi neko široko, općenito i uvijek primjenjivo pojašnjenje nama amaterima samo još otežalo shvaćanje ionako prilično kompleksnog pojma.

Mogu mirne duše reći da je upravo stil ono što razlikuje kvalitetno pisanje od onog drugog. U današnjem društvu kada tako mnogo pisaca i čitatelja insistira da je priča ta koja je glavna i da se njenoj tiraniji moraju potčiniti ostali elementi djela, dobro je podsjetiti se da je upravo stil velikih autora iz prošlih vremena – od Vergilija preko Dantea i Shakespeara do Hemingwaya i Nabokova – ono što njihova djela radnjom vezana za konkretno razdoblje čini vrijednim čitanja u svakoj generaciji.

Naše istraživanje stila počnimo odlomkom:

In the late summer of that year we lived in a house in a village that looked across the river and the plain to the mountains. In the bed of the river there were pebbles and boulders, dry and white in the sun, and the water was clear and swiftly moving and blue in the channels. Troops went by the house and down the road and the dust they raised powdered the leaves of the trees. The trunks of the trees too were dusty and the leaves fell early that year and we saw the troops marching along the road and the dust rising and leaves, stirred by the breeze, falling and the soldiers marching and afterward the road bare and white except for the leaves.

Ne sjećam se je li ovo lektira, ali komotno bi mogla bi biti. Radi se o uvodnom pasusu Hemingwayeva romana “Zbogom oružju” (A Farewell to Arms). Pravo remek-djelo stila koje se ne usuđujem iskasapiti svojim nevještim prijevodom, zapravo ne znam bi li ijedan prijevod mogao bar upola dočarati ono što nam američki nobelovac pokušava prenijeti svojim stilom. U četiri rečenice Hemingway je čak uspio (ne sumnjam namjerno) ogriješiti se o pokoji kanon engleskog jezika (recimo, izostavljanje the ispred leaves u četvrtoj rečenici – nešto što je prijevodom izuzetno teško dočarati), no za stil je jednako zanimljivo to što je ovim rečenicama više toga prešutio no što je rekao. Već prvim pasusom uspio je namjernim izostavljanjem informacija dočarati napetost i pobuditi znatiželju čitatelja. Kasnog ljeta koje godine? Koja rijeka, koje planine, koji vojnici?

No šta je stil konkretno? Dan Simmons će reći: “Stil je dikcija; stil je ritam; stil je sintaksa; stil je izbor riječi i spektar piščeva vokabulara; stil je dužina rečenica i pažljivo korištenje rečenica različite dužine; stil je ponavljanje i spoznaja kad se ne ponavljati; stil je izostavljanje; stil je svjesno navođenje u pogrešnom smijeru i podsvjesno navođenje na pravi; stil je određenost postavljena u namjernu neodređenost; stil je vješta neodređenost postavljena usred šume određenosti; stil je pokret zaokupljenog uma; stil je puls i damar pripovjedačke finoće; stil je ravnoteža; stil je projeciranje volje pisca dok otvara portal ka volji čitatelja; stil je zvuk koji naše riječi stvaraju na papiru. I stil je prokleto težak za ovladati.”

Stil je iluzija – to je prizivanje mnogočega kroz otkrivanje malotoga. To je mađioničarev glavni trik – odvraćanje pažnje. To je nagovještanje i zaključivanje kroz prikazivanje pažljivo biranih motiva, dok pravi motivi – Koja rijeka? Koje planine? Koji vojnici? - bivaju namjerno izbjegavani.

Drugim riječima, stil je aktivan i trajan angažman čitateljevog intelekta i učešća. To je ono što odvaja dobre pisce od loših.

Blog kao forma

Slušam emisiju o blogu i blogerima koja se emiriala na Radio Beogradu (gosti su bili Dragan Varagić i Mooshema). U jednom od javljanja reče čovjek kako su se izdavači, klasični nakladnici, sveli na štampanje nobelovaca, velikih imena, kuhara i priručnika. Knjižare su zamrle. Nije da više nema ljudi koji pišu i/ili čitaju, samo nema kanala koji ih povezuje. Knjiga je postala skupa; obzirom na prosječnu kupovnu moć paradoksalno je (ali na žalost istinito) da je postala luksuz. Dio ljudi se tako okreće blogu kao novom kanalu. Međutim, blog ima svoje zamke za neoprezne, vrlo lako se iz kanala koji povezuje pisca i čitatelja može pretvoriti u formu koja je prilično drukčija od knjige.

Sad kad znamo šta je stil ne trebamo biti veliki filozofi pa zaključiti da je forma ta koja umnogome utječe na stil teksta. Književnost poznaje veliki broj književnih formi: dramu, elegiju, ep, esej, legendu, memoare, desetak tipova romana, novelu, satiru, kratku priču… Evo par, onako, iz glave. Sve pobrojane forme međusobno se razlikuju uobičajenom dužinom, to je čisto matematička činjenica (začudili bi se koliko matematike ima u književnosti). Logično je zaključiti da dužina djela utječe na njegov stil. Stil pripovjetke i romanskog teksta teško da može biti isti, ako ništa drugo onda stoga što u pripovjeci za neko opsežnije stiliziranje naprosto nema mjesta.

Na popisima književnih formi teško da ćete pronaći web stranicu ili blog kao posebnu kategoriju. To s jedne strane možemo tumačiti sporošću teoretičara da prepoznaju, priznaju, definiraju i prihvate nove trendove. A može biti da blog trpaju u neku od postojećih kategorija, teško je reći. Međutim, moj je stav da blog i web stranica općenito predstavljaju jednu zasebnu formu, iz čisto tehničkih razloga. Dopustite mi da obrazložim.

Činjenica je da web stranice, uključujući i blogove, ne čitamo na isti način kao recimo knjige. Nivo involviranosti naprosto nije isti. Kada čitamo knjigu, po navici i automatizmu prilično duboko utonemo u svijet koji nam je pisac servirao, koncentriramo se na tekst pred sobom. S webom to baš i nije slučaj. Dok surfamo obično radimo još par stvari paralelno s konzumiranjem web sadržaja. Jedno oko svako malo bacamo na twitter timeline, slušamo muziku… Takvo lutanje koncentracije podrazumijeva da tekst koji čitamo ne može biti Bog-zna-kako komplikovan i težak za razumijevanje. Da se izrazim tehničkom frazom, čitatelj na raspolaganju naprosto nema dovoljno procesorske moći da se probije kroz kompleksnije stilske figure i autorsko žongliranje riječima.

Ne vjerujete? Jeste li za eksperiment? Pročitajte slijedeći odlomak:

It seemed to them at first, the offer, too good to be true, and their friend’s letter, addressed to them to feel, as he said, the ground, to sound them as to inclinations and possiblities, had almost the effect of a brave new joke at their expense.

Sada se slobodno vratite i pročitajte tekst još jednom. I još jednom ako treba. ZNAM da niste pohvatali iz prve. Nisam ni ja. Napomene radi, ovaj citat otvara priču The Birthplace Henrya Jamesa. Nisam uspio pronaći prijevod, i original će poslužiti kao ilustracija. Iskreno, Henrya Jamesa nije lako pohvatati ni s papira, no shvatili ste poantu.

Birtkets u svojim Gutenbergovim elegijama daje vrlo elokventan argument na temu ozbiljnog čitanja kao vertikalnog čitanja. U dobu sveprisutnih elektroničkih medija kao izvora činjenica kojima raspolažemo i načina na koji provodimo slobodno vrijeme, TV, filmovi, radio, CDi, DVDi, a posebno Internet su, kako Birkets kaže, prije svega mediji slika (čak i radio!) i stvaraju mrežu povezanih informacija koja je vrlo, vrlo široka i vrlo, vrlo plitka. Mnoge knjige u posljednjih 50 godina slijedile su ovaj trend prema širem, plićem, jednostavnijem, lakšem. Pogledajte samo filmove posljednjih godina, zapitajte se kad ste pogledali neki sa doista dobrim scenarijem, kom nakon odgledanih pola sata niste mogli, bar otprilike, pogoditi završetak. Urednici i izdavači boje se da će ‘otuđiti’ čitatelje tražeći od njih da nešto i znaju, ili, ne daj Bože, da se sami probiju kroz labirint stila ili da uvide finoću isprepletenosti zapleta i karakterizacije.

Šta o ovome kažu blogeri? Jesu li svjesni ograničenja vlastite forme? Tomislav Buza je relativno nedavno na svom blogu pisao o tome Kako bi trebao razmišljati bloger i koji su to savjeti za uspješan blog. Kao i obično, Tomislav je napisao odličan post, no onaj dio koji me trenutno najviše zanima je onaj gdje govori o stilu. Citirat ću taj dio za potrebe naše dalje rasprave:

Jedan vrlo česti savjet na koji sam nailazio je vezan uz stil pisanja. Pa govori o tome kako bi blog post trebao biti kratak, rečenice duljine nekih 12-20 riječi, što manje negacija, koristiti tehnički i stručni jezik, a opet jednostavan i lak za čitanje. Jasno označavati bitne dijelove posta, koristiti naslove, nabrajanja.

Tomislav nešto niže u svom tekstu dotiče se poželjne dužine blog posta:

Koliko je bitna duljina posta? Osobno smatram da nije uopće bitna. Blogove vodimo da bi se izrazili, na kraju krajeva blogovi su nastali kao internetski osobni dnevnici u kojima su prvi autori iznosili svoje misli, opisivali svoj dan, život, dakle prvi primjer osobnog izražavanja na internetu.

Naknadno je došla ideja da postovi budu što kraći, što lakši za čitanje jer konstantnim razvojem interneta i okoline ljudi imaju sve manje vremena za čitanje, za konzumiranjem sadržaja i slično. Djelomično istinito.

Citati su istrgnuti iz konteksta, ali smatram da dobro prenose misao autora.

Blogowski u svom tekstu 10 razloga zbog čega izbegavam neke blogove piše:

Blog sa kilometarskim tekstovima! Ako se i koji put desi, pa je još tekst i dobar, naravno da pročitam. Ali u 99% izbegavam. Kada text prelazi nekih 3000 karaktera, delite ga u dva dela.. Verujte da je dobro kako zbog tehničkih stvari, tako i iz ugla čitaoca…

Tekst koji upravo čitate ima cca 2 800 riječi i cca 18 000 karaktera…

Svako čitanje je okomito – treba ići dublje, unijeti se dublje, u gotovo svaku knjigu daleko više nego što to dopušta bilo koje elektroničko izdanje. Čitanje Henrya Jamesa je vrlo, vrlo okomito. Da bi spoznali njegovu umjetnost treba uložiti mnogo truda. Ozbiljno čitanje – obzirom da okomit angažman traži količine percepcije, učešća i koncentracije (o znanju da ne govorimo) koje su veoma rijetke u 21. stoljeću – služi kao protulijek stalnoj navali plitkosti koja izbija sa stranica novina, iz TV ekrana, filmova i jeftinih romana koje čitamo na odmoru. Internet da i ne spominjemo.

Mada imaju ponešto različita stajališta po pitanju forme idealnog blog posta, i Tomislav Buza i Blogowski svjesni su ograničenja koja nam nameće blog kao medij. Blog tekst mora biti relativno kratak (u odnosu na druge književne forme) i pisan jednostavnim i pitkim stilom. U protivnom ga većina neće čitati. Na žalost, ovo je činjenica. Ako želite pisati duge i stilski kompleksne tekstove, pišite knjige, na webu će takvo nešto teško proći. Jednostavno, ljudima se teško iznenada koncentrirati na nešto stilski kompleksno, a još kada je dugo… Nema šanse. Koliko je samo ovaj blog izgubio potencijalnih stalnih čitatelja zbog mojih kilometarskih tekstova.

S druge strane, kada želite prenijeti informaciju i iole je detaljnije obrazložiti i prokomentirati, tekst mora narasti. To je prirodno. Za neke svakodnevne sadržaje, pričice, iskustva, vijesti, kratak post je OK. Ali kada želite nešto prodiskutirati, obrazložiti, o nečemu konkretno prozboriti (tehnički osvrt?) tekst naprosto mora biti duži. Ništa mi nije mrže nego kad na nekom ala tech blogu naletim na tekst o nekoj temi koja me konkretno zanima, otvorim i vidim da nema pet pasusa sve skupa. U pet pasusa ne možete detaljno opisati ambalažu nekog proizvoda, o toma kako radi da i ne pričam. Ljudi, dajte informacije, obrazložite dojmove. Ako se bojite da vam je tekst predug, stavite rezime odmah na početak za one kojima je mrsko čitat dužu verziju, ali dajte i malo mesa. Kratke informacije i opise možemo pronaći nakon 15 nanosekundi guglanja na 50 različitih mijesta, ali detaljan osvrt na nešto, eh, to je već daleko teže pronaći. Znate zašto?

Zato što je to kvalitetna informacija. A kvalitetnih informacija, znate i sami, ima jako, jako malo. Blogam zadnjih 5 godina, ili tu negdje, imam iskustva s ovakvim stvarima. Vjerujte, vrijedniji je jedan kvalitetan post svakih 7 dana nego nešto upitne kvalitete sklepano zbrda zdola tri puta dnevno. Zapitajmo se šta konkretno u našim postovima piše, šta ih čini vrijednim nečijeg vremena potrebnog da se taj tekst pročita. Draži mi je jedan konstruktivan komentar nego sto ‘awww, kako ti je swadak blog, posjeti i ti moj’. Ako želite stvoriti nešto kvalitetno, ne štedite riječi kako bi to postigli. Nije bitno ako vam treba po 7 dana da napišete dobar tekst, kad je kvalitetno bloganje u pitanju, opravdano je. A za kvalitetno bloganje vam treba kvalitetno pisanje. Treba vam stil.

Ipak, ne utječe na stil samo dužina teksta, iako je ona možda prva koja upada u oči. Još jedan poznati bloger, Istok Pavlović, progovorio je nedavno o našoj temi, mada posredno, u odličnom tekstu na temu seo optimizacije sajta. Istok nas uči da web stranica (tu uključuje i blogove) ima iz čisto tehničkih razloga ponešto drukčije zahtjeve kad je u pitanju izbor riječi i fraza koje se koriste.

Pa, sadržaj treba da vam bude prožet ključnim rečima i frazama, ali ne preterano. Idite po nekom osećaju, koristite ključne reči kad god bude zgodno, ali ne toliko da tekst postane “usiljen”.

Zaboravite na gramatiku svog jezika ako želite uspeh

Dobro, nije baš tako, ovaj podnaslov je više tu da malo isprovocira :) Ali, ovo je jedna stvar koju mnogi previđaju. Naime, činjenica je da se veliki broj pretraga na Internetu dešava sa jezičkim konstrukcijama koje smisleno ne znače ništa.

Razloge zašto Istok preporučuje ovako ‘drastične’ mjere pri pisanju teksta na webu potražite u njegovom postu Kratak SEO kurs ili “Kako da moj sajt iskoči prvi na Guglu”. Dio koji sam citirao nalazi se negdje na polovini ovog pozamašnog teksta (dugo, ali jako, jako dobro), ali preporučujem vam da ga pročitate od početka do kraja. Teško da ćete pronaći bolji i jasniji tekst za SEO početnike – razjasnit će vam puno toga. I meni je.

Na ono što Istok nagovještava naježit će se svaki jezikoslovac: ograničavanje vokabulara i slobode  njegovog korištenja. Ponavljanje identičnih ili vrlo sličnih fraza, bez mnogo varijacija. Ovo su ograničenja koja nameće tehnologija – ako želimo da nam tekst dobro kotira na tražilicama slijedit ćemo Istokove savjete. Međutim, pritom ćemo nagrditi jezik i izričaj. Trpit će ‘umjetnička kvaliteta’ teksta. Ovo svakako objašnjava zašto tako mnogo blogera ‘ubije’ jezik svojim pokušajima stila. Izgleda da za nas blogere dijelom vrijedi ona da ne možemo imati i jare i pare…

Sve ovo navodi da blog ima vlastitu formu koja, prirodno, umnogome diktira stil. Ta forma možda nije umjetnički najperspektivnija, ali kakva god da je – naša je. I šta sad? Mislim da mi bloggeri trebamo biti svjesni ograničenja koje blog kao forma nameće. Blog ne može jednako efikasno zamijeniti seriju novinskih kolumni i roman u epizodama, neke granice ipak postoje. Tek kad utvrdimo te vlastite granice možemo postati uspješni unutar njih.

Koje su to granice? Iskreno, ne znam, ali pozivam vas da ih zajedno istražimo u narednim tekstovima ove serije.

Završne (nasumične) crtice o stilu

Mnogi od vas sigurno su čuli za Hemingwayevo pravilo ‘sante leda’ – sedam osmina priče trebalo bi biti pod vodom, nevidljivo, samo nagovješteno osminom proze koja je prikazana čitatelju. Činjenica je da se svi dobri pisci drže ovog pravila, prije i poslije Hemingwaya, bez obzira kakav je njihov stil.

Mnogi teoretičari navode Madame Bovary francuskog spisatelja Gustavea Flauberta kao prozu savršenog stila. Ne znam je li Flaubertov stil idealan ili ne, priklonit ću se mišljenju stručnjaka pa diplomatski reći kako je Flaubert u Madame Bovary demonstrirao zavidno i nenadmašno gospodaranje vlastitim stilom. Za njega je stil matematička funkcija sadržaja. Stil je određen tonom pripovjedanja i tačkom gledišta. Nastaje pažljivim spletkarenjem i zamršenošču plana. Najveće dostignuće stila je učiniti autora nevidljivim u njegovom vlastitiom djelu.

Vječna debata vezana uz stil je ona na temu dužine rečenica. Duže rečenice ne moraju nužno biti bolje. Veliki majstori su miješali duže i kraće rečenice kako bi postigli željeni efekt. Međutim, činjenica je da osobe naprednijih psiho-lingvističkih spsoobnosti imaju sklonost ka dužim rečenicama. Flaubertov briljantan stil dijelom potiče od dužine njegovih rečenica – njegov tekst se može lako čitati bez da se ostane bez daha usred rečenice (Proust sigurno nije čitao svoje tekstove – ne bi preživio). Starije knjige, nastale u 18. i 19. stoljeću, u pravilu nemaju toliko ritam čitanja, koliko ritam pisanja – perom. Dužine rečenica često su određene brojem riječi koje se mogu napisati bez ponovnog umakanja pera u tintu.

Napredak tehnologije izmijenio je ritam pisanja, više ga ne određuje namakanje tinte već nešto sasvim drugo. Napredni tekst procesori koji nam danas stoje na raspolaganju odvlače nam pažnju sa teksta i usmjeravaju je na druge stvari – pri pisanju mnogo se vremena (procentualno) troši na formatiranje teksta. Jeste li znali da profesionalni pisci svoje knjige piše u DOSu, u kakvom jednostavno editoru, sve samo da bi pažnju zadržali na samom tekstu (o ovom problemu pisao sam još nekad davno)? Ritam teksta više ne diktiraju pero i tinta, već margine, uvlake, bold i italic.

Slika:

• Writing by pedrosimeoes7
  

Pogledajte i ovo:

• Muzej blogova
• Bloggeri i umjetnost pisanja
• Migracija sa Blogger.ba
• Novosti BH weba
• CopyPaste’s Podcast – Ep25 – bhBlog