Blog (ne)kultura
Bloger sam (manje ili više revnostan), od 12.04.2006. god. Sa 2,5 godina blogerskog staža komotno mogu reći da sam vidio sve i svašta. No uvrjedljivo komentiranje na više godine stare postove mi je nešto posve novo. Možda je do toga što u principu ne obraćam preveć pažnje na komentare u starim postovima. Za mene je to arhiva, bilo-prošlo. Konačno, blog je takav tip medija da ono napisano, pogotovo ono u međuvremenu već pomalo ‘ubuđalo’, uvijek treba uzimati s dobrom rezervom. Dosad je moglo biti pet demantija, promjena mišljenja, promjene situacije, novih pogleda na problem… Konačno, blog je uvijek imao, a i imat će, naglašenu notu dnevničkog načina prikaza događaja o kojima se piše. A u dnevniku, kao i u životu, sutra je uvijek neki drugi dan…
(sad bi moj pri’jatelj Bačva rekao: “Sutra je uvijek neki drugi dan, sve do jednom…”)
Prije nekih godinu i pol moj stari je nabavljao novi auto. Tadašnju Škodu Fabiu mijenjao je za Renault Megane. Svoja pomiješana iskustva podijelio sam na svom tadašnjem blogu, u dva posta: Renault lopovluk i Raščišćivanje s Renaultom. U međuvremenu sam preselio blog, navozao se tog novog auta, svugdje s njim bio, auto se nešto ko kvario, nešto ga ko popravljali (bila fabrička greška), ugrađivao u njega GPS navigaciju, ma svašta. I, dakako, zaboravio na gore navedene postove.
Danas, sasvim slučajno, dotjerujući ovaj blog i gledajući njegove statistike posjećenosti, vidio sam par dolazećih posjeta iz arhive starog bloga. Rekoh, odoh pogledat o kojem je postu riječ (i mene zna nostalgija spucat kad čitam svoje stare tekstove) – radilo se o prvom postu o novom Renaultu. Sasvim slučajno, pogledah komentare, kad, imah se čemu obradovat.
Prozva me posjetitelj/posjetiteljica potpisan/a kao Gost_5128 za iznošenje neistina, jerbo, njegova/njena iskustva o temi o kojoj sam pisao u tom postu su znatno drukčija nego moja. Ta činjenica bila je dovoljna da me nazove debilom, seronjom, malim debilom koji nema svoje JA, balonjom koji nije pri sebi, glupanom i lažovom. Maštovito, nema šta – mislim da sam sve pobrojao.
Nije mi prvi put da me nezadovoljni čitatelji bloga nazivaju pogrdnim imenima, ali ovo je nešto novo. Ostavljanje uvrjedljivih komentara na arhivske postove za mene je sasvim druga kategorija vrijeđanja: hinjsko popljuvavanje autoru iza leđa, s (opravdanom) nadom i pretpostavkom da autor te komentare neće ni vidjet. Moram priznati da ne razumijem takve napise koji imaju minimalne šanse da na njih neko, iko, naleti, i ne daj Bože, pročita. S druge strane, nikad nisam dobro razumio ni one koji su u stanju napisati nešto tako uvrijedljivo ispod, bar po meni, kulturno sročenog posta, koji istina, nije napisan tako da prikazuje pojedince i organizacije u najboljem svjetlu – konačno, to mu i nije bio cilj, već iznošenje vlastitog iskustva koje je konkretno bilo prilično frustrirajuće. S obzirom da je kupovina novog auta nešto što bi trebalo predstavljati užitak i zadovoljstvo, frustracija cijelo iskustvo boji u negativno, i takvog ga se sjećam. Valjda imamo pravo na kritiku.
Ono što mi je najvažnije je da su svi problemi s autom prevaziđeni, i da dobro (zapravo odlično) služi, i da sam vozilom vrlo zadovoljan. Baš kao i moj stari. Svi nesporazumi s auto kućom su riješeni i sve kasnije poslovanje je bilo za pet. Koliko sam zadovoljan uslugom dovoljno govori činjenica da vozila servisiram na istom mjestu gdje sam ga i kupio, svim peripetijama usprkos. Ali to je neka druga priča.
Pravo pitanje je, zašto pišem post o tome što me je neko izvrijeđao, izgrdio i popljuvao u komentaru na vlastitom blogu? Naglašavam vlastitom, što znači da imam moć cenzure. Prvo i osnovno: veliki sam pobornik slobode medija, slobode glasa i pružanja prilike svakom da kaže šta misli i zna. Jednom davno sam se zarekao protiv cenzure i pri tome ostajem. Drugi razlog je što su komentari, kako god pogrdni da su, legitimno mišljenje neke osobe. Kako trenutno nemam o čemu pametnijem pisati, a već me lagano puca skribomanska apstinencijska kriza, stavit ću ih u prvi plan, koliko god je to u mojoj moći, dajući komentarima pažnju i fokus koju ne bi dobili čameći na dnu liste komentara prastarog posta odavno zaboravljenog bloga.
Ipak, daleko najvažniji podstrek ovom postu je želja za davanjem primjera mladim, nadolazećim blogerskim nadama, kako se NE PIŠE komentar. Dakle, djeco, vidite kakve je komentare čiko/teta ostavio? Tako ne raditi, tako ne valja…
Konačno, na mladima svijet ostaje…
Slični postovi:
- Back to blog
- Godina
- Blog – šta, kako, zašto?
- Ples sa zmajevima na jesen (ili ipak ne?)
- Blog Action Day: Klajmt ćejnđ
