Alternativizam, dio 2.

Razvoju alternativnih medija posljednjih desetljeća mnogo je doprinio Internet i njegovo naglo širenje. Danas znatan dio populacije ima pristup internetu i zna se koristiti računalom. Problem klasičnih mass-medija koji nude veliko pokrivenost je cijena, potreban je ogroman novac da se pokrenu iole ozbiljnije novine, radio, o TVu da ne govorim. S druge strane, pokretanje vlastitog bloga, portala ili podcasta je daleko jeftinije i jednostavnije. Dakako, pokrivenost je neuporedivo manja, ali ipak predstavlja svakom dostupnu alternativu. Ovdje Internet igra bitnu ulogu.

Najveća zamjerka koju alternativci nalaze kod klasičnih mass-medija je njihova pristranost. Htjeli-ne htjeli, komercijalni mediji imaju vlasnike koji imaju svoje interese i sasvim je logično da će neka medijska kuća promicati stvari koje su u interesu njenih vlasnika i/ili sponzora, čime se automatski gubi objektivnost i takvom mediju se više ne može u potpunosti vjerovati. Klasičan primjer su TV kuće koje žive od emitiranja reklama. Ako je proizvod koji reklamiraju objektivno loš, teško da će to negdje spomenuti, plašeći se da ne izgube reklamni ugovor koji im donosi novac od kojeg žive. Posljedica je da do konzumenata dolazi pogrešna informacija, tj. govori se da je proizvod dobar, a on to u stvari nije. Alternativci govore kako su baš oni ti koji se ne boje reći stvari od kojih klasični mediji zaziru, upravo zbog spomenutog konflikta interesa.

Velika prednost interneta je da se teško cenzurira (moguće je, ali teško). Stoga alternativci mogu prozboriti o stvarima o kojima drugi možda ne smiju. Alternativne medije često vodi samo jedna osoba, koja je i autor i lektor i urednik. Samocenzura je jedina kočnica objavljivanju materijala. Dakako, nije zabrana objavljivanja sadržaja tu samo radi blokade slobode informiranja, ima tu dosta i veze s kvalitetom i vjerodostojnošću objavljenih informacija. Kako je kontrola kvalitete poslovično slaba u alternativnim medijima, tematika mnogih blogova koji su tipičan primjer alternativnog medija je ‘Ja volim Tokyo Hotel’ i najveći broj njihovih unosa svodi se na ‘Vidi ga što je sladak’.

Alternativni mediji često su amaterski uraci. Naravno, nađe se tu i profesionalaca koji od doma održavaju hobby verziju onoga što rade na poslu, ili su amateri jako dobri u tome što rade, pa sve skupa ispadne jako solidno, međutim, velika većina sadržaja je zapravo amaterska. Ovo nije nužno loše samo po sebi, ali dosta toga je zapravo kič.

Svaka amaterska web stranica koja pokriva isti sadržaj kao neki mainstream mass-medij mogla bi se nazvati alternativnim medijem. Blogovi su među takvim stranicama jako popularni jer se lako prave, održavaju, a podrazumijevaju i intenzivnu komunikaciju između autora i publike. S obzirom da alternativni mediji imaju relativnu nisku posjećenost, ovo je jako bitna stavka jer povezuje (alternativnu) zajednicu i daje autoru osjećaj svrsishodnosti.

Dok je blog alternativa novinskoj kolumni (što je donekle apsurd, jer kolumna se smatra vrhuncem novinarskog umijeća – baš zato je niska kvaliteta najveća zamjerka blogovima – od njih se, kao alternativnih kolumni, jako mnogo očekuje), podcast je alternativa radijskoj emisiji. Podcast je razmjerno komplikovanije praviti i održavati, ali to je još jedan popularan vid alternativnog medija. Tu su još i video-podcasti kao alternativa tv sadržaju, ali pravljenje kvalitetnog tv sadržaja je i dalje relativno teže, tako da su ovakvi alternativni mediji i dalje iznimno rijetki.

Tinejdžerski blogovi sadržaja ‘Volim Tokyo Hotel’, ‘Dosadno mi je’, ‘Ovo su moji prijatelji’ i ‘Mrzim Tokyo Hotel’ često su prva asocijacija na domaću (tj. regionalnu, blog poznaje samo jezične barijere) blogosferu. Srećom, među svim tim kukoljem ima i žita. Kako postoje dobre i loše knjige, dobri i loši filmovi, tako postoje i dobri i loši blogovi. Niko nas ne tjera da čitamo loše knjige (osim lektire :D), tako ne moramo čitati ni blogove za koje mislimo da su loši. A doista ima loših blogova, i previše. Što ipak ne znači da onim dobrim ne treba dati šansu.

Blog je savršen alat za profesionalce (koji ne moraju nužno biti novinarski pismeni) da se izraze i obrate široj publici, progovarajući iz prve ruke o stvarima iz struke. Primjeri ovakvih blogova su SEO.hr blog (http://www.seo.hr/blog/), The Coffee Desk (http://thecoffeedesk.com/news/) i Firefox Facts (http://www.firefoxfacts.com/). Ovisno o tome šta koga zanima na ovakvim specijaliziranim blogovima može se naći doista zanimljivih informacija. Konačno, formu ne treba zanemarivati, ali sadžaj je ipak ono daleko najbitnije.

Druga vrsta blogova je ona općeg tipa, i ovakvi blogovi su često i dosta osobniji jer su dnevničkog karaktera. Evo par primjera: Bell, book and candle (http://bellbookandcandle.blogger.ba/), I, blackshtef (http://blog.blackshtef.org/) ili MOOŠEMA (http://www.mooshema.com/).

I ova kolumna (koja sve više liči na citat iz neke enciklopedije) je ponikla kao unos na mom From the Edge of the Deep Green Sea (http://www.copypaste.ba).

Kvalitetni podcasti su razmjerno rjeđi od blogova (pod ‘kvalitetni’ mislim da se sastoje od sadržaja koji nije isključivo omiljena muzika nekog tehnološki naprednog klinca). Neki se distribuiraju putem internet streaminga, poput pravih radio stanica, ali većina se ipak odlučuje ograničiti se na download mp3 datoteka. Moram priznati da je pravi gušt slušati novu epizodu omiljenog podcasta koju sam sinoć prebacio na mp3 player. Eto još malo zabave u jutarnjim gužvama… Primjeri popularnih podcasta su Daily Source Code (http://curry.mevio.com/) Adamy Currya ili tech5 (http://tech5.mevio.com/) poznatog kolumnista John C. Dvoraka (svi koji čitaju hrvatski informatički časopis Bug već godinama imaju priliku čitati Dvorakove kolumne).

Diskutabilno je koliko su alternativni mediji nepristrani, moglo bi se reći da je svaki medij nepristran sve dok se interesi njegovih autora i/ili vlasnika ne sukobi s temom koju obrađuju. Alternativni mediji tu nisu izuzetak. Međutim, činjenica je da smo svjedoci monopolizacije mass-medija u svijetu, tako da njihova nepristranost i objektivnost u nekim slučajevima doista može biti dovedena u pitanje – pravu informaciju je nekad gotovo nemoguće dobiti. Alternativni mediji nemaju taj problem, samo zato što ih ne posjeduju isti ljudi.

U posljednje vrijeme pojavio se tzv. mainstream-blogging. Ovo samo po sebi zvuči kao nonsens i spajanje nespojivog, međutim, koncept naizgled funkcionira. Radi se o pojavi gdje kompanije, nerijetko medijske, upošljavaju blogere koji onda blogaju za plaću. Upitno je koliko takav blog ostaje neovisan i alternativan, te koliko mu se može vjerovati, međutim, vječno je pitanje koliko se uopće može vjerovati bilo kom mediju (pogotovo neprofesionalnom kakav je blog). Ova rasprava dobrano izlazi van okvira ovog ionako predugog teksta.

Na kraju, usudio bih se reći da je alternativizam nastao djelomično zbog otpora prema nametanju mainstreama, dijelom kao dašak individualizma, a dijelom kao rezultat poriva za inovacijom. Alternativizam nudi širinu i veći izbor, bilo da se radi o načinu hoda, govora, odijevanja, vrsti muzike ili novina. Ipak, pravi paradoks u cijeloj priči je da sve alternativno upravo očajnički pokušava postati mainstream protiv koga se tako ogorčeno bori. Alternativizam kao sociološki fenomen svakako ima budućnost, jer dok je mainstreama, bit će i poriva za njegovom izmjenom.

I Alt+Tab bi da postane samo Tab…

Slični postovi:

• Alternativizam, dio 1.
• CopyPaste’s Podcast – Ep24 – CP’s back!
• Collecta
• Podcast: šta, kako i zašto
• CopyPaste’s Podcast – Ep22 – Test-1-2-3