A City of my Memory

Ovo je vrijeme introspekcije i retrospekcije, i svake druge spekcije koja mi dođe pod ruku. Vrijeme kad se sravnjuju računi za prethodne dvije godine. Savršena prilika za preispitivanje što to uopće želim u životu. Na koju stranu krenuti? Koji put odabrati? Teške odluke, ali vrijeme je da se donesu. Još malo pa više neće biti vremena za odlaganje.

Iz Zagreba sam odselio prije punih osam godina, i otad sam tamo bio u višednevnim pohodima ravno osam puta. Za mene to nisu samo posjeti prijateljima i rodbini, starom kraju, već mnogo više. Postoje neka mjesta na koja se čovjek jednostavno vraća, stane, osvrne se i vidi što je učinio u životu otkako je posljednji put bio tu. Za mene je Zagreb jedno takvo mjesto. Prije par dana sam bio tamo prvi put nakon više od dvije godine.

Imam prijatelja tamo, iz osnovne i/ili srednje škole, ili prijatelja koje sam upoznao posredno, preko onih prvih. Zanimljivo je, koliko god nezahvalno to bilo, usporediti sebe, Bosanca i Sarajliju opterećenog ratnim djetinjstvom, s njima koji rat teško da su i osjetili, u ovim godinama kada postajemo ‘ozbiljni & odrasli’. I svaki put se uvjerim kako one godine provedene u podrumu, pa i one protraćene u izbjeglištvu, koliko god se trudio, nikad neće biti nadoknađene. Nešto mi jednostavno fali, imam rupu u djetinjstvu koju ništa ne može popuniti. Zato se valjda komotnije osjećam u Sarajevu, okružen vršnjacima od kojih mnogi imaju sličan problem. U Zagrebu mi ta činjenica vrište u lice gotovo na svakom koraku. Ne mogu si pomoći da se ne osjećam hendikepirano, i to me ljuti. Ne mogu se sjetiti kako sam s tim prije izlazio na kraj. Na neke se stvari vjerojatno vremenom navikne i na njih više i ne osvrće, ali to ne znači da više nisu tu.

Zagreb i Sarajevo, koliko sličnosti toliko i razlika, ali za prosječnog dvacepetogodišnjaka sve se prije ili kasnije svodi na isto. Život nije nimalo lak, ni tamo ni ovdje. Samo, nekako mi se svaki put iznova čini, da se za sat vremena tamo može učiniti mnogo više nego ovdje. Možda nisam dovoljno jasan, dan svugdje traje 24 sata, ali na nekim mjestima čovjek ima mnogo više opcija što uraditi za to vrijeme. Sarajevo se popravlja i dolazi sebi, ali Zagreb je i dalje daleko bogatiji sadržajima.

Grad živi svoj život, neprestano se mijenja. Toliko toga se promijenilo. Nikle su nove zgrade, ulice, čitavi kvartovi. Promijenile su se navike. Drveće je poraslo, fasade su izblijedite. I ljudi su se izmijenili, to najviše od svega. Niko iz srži, ali svi dovoljno da ih skoro i ne prepoznajem. Ne smijem ni pomisliti što oni misle o meni, koliko sam se izmijenio. Znam da jesam, samo se nadam da je od prošlog puta ta promjena išla nabolje. Otvorile su se neke stare rane, čiji bol prihvaćam gotovo s olakšanjem, one su mi podsjetnik da se bar ponešto nikad neće promijeniti.

I tako, pun sjete, nostalgije, s evociranim sjećanjima i emocijama, tipkam ove retke misleći što učiniti pa da me život ponovno nanese u Zagreb za nekih dvije, četiri, šest godina. Pokušavam zamisliti kako će sve skupa tada izgledati, grad, prijatelji, ja. I ne znam što da mislim.

Pogledajte i ovo:

• There’s no place like home
• Život u zemlji seljaka
• IQDoza – novost BH podcasting scene
• Winamp – Media Library backup
• Dan 15. – Dojmovi